Nekada simbol industrijskog Bjelovara, tvrtka Prosvjeta bila je puno više od radnog mjesta. Smještena u Ulici Vladimira Nazora, ova tiskara zapošljavala je više od 220 radnika i surađivala s Narodnim novinama, tiskajući knjige, novine, obrasce i čekovne knjižice. Za mnoge, to su bila vremena sigurnosti, znanja i zajedništva – zlatno doba koje se i danas pamti.
Upravo su se tih dana prisjetili ovog vikenda, kada su se bivši radnici Prosvjete po prvi put okupili nakon čak 26 godina od zatvaranja tvrtke. Na emotivnom druženju u restoranu Golub u Bjelovaru okupilo se oko 70 nekadašnjih kolegica i kolega – ljudi koje je život odveo na različite strane, ali ih uspomene i dalje čvrsto povezuju.

Susret su organizirali Milenko Selak i Dražen Horvat, koji su ideju o okupljanju nosili godinama. Iako su na početku imali tek nekoliko kontakata, vijest se brzo proširila – i klupko se počelo odmotavati.

Prekrasno je bilo vidjeti to okupljanje – Miljenko i Dražen dočekivali su svoje kolegice i kolege, uz puno smijeha, ali i pokoju suzu radosnicu. Kako kažu, neke su viđali u gradu, no mnogi više ne žive u Bjelovaru – raselili su se diljem županije i Hrvatske, nakon što ih je zatvaranje tvrtke natjeralo da posao potraže drugdje i nastave život.
Prosvjeta je svoj vrhunac doživjela tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća. Plaće su bile dobre, radnici zadovoljni, a tvrtka stabilna. No, početkom 90-ih broj zaposlenih počeo je padati, a nakon Domovinskog rata i pretvorbe uslijedio je polagani kraj. Do 2000. godine ostalo je tek pedesetak radnika, plaće su kasnile, a mnogi su bili prisiljeni otići.
– Rat nas nije uništio, već pretvorba – rečenica je koja se često mogla čuti među okupljenima.
No, uspomene su ostale snažne i lijepe.
– Imali smo vrhunsku stručnu snagu. Ljudi su znali raditi na više strojeva, bili su traženi gdje god bi došli. Prosvjeta nam je dala znanje i sigurnost – prisjeća se Milenko Selak.
Osim rada, Prosvjeta je bila i mjesto druženja. Radnici su imali odmaralište na Šoderici, organizirali sportske susrete, natjecali se s kolegama iz Mađarske i Virovitice, a mnogi su upravo ondje pronašli i životne partnere.
Za neke je Prosvjeta bila i odskočna daska. Krunoslav Blažeković, koji je u tvrtku došao kao 19-godišnjak 1992. godine, danas vodi vlastitu tiskaru – upravo na mjestu gdje je nekada bila Prosvjeta.

– To mi je obilježilo život. Danas imam svoju tvrtku s 11 zaposlenih. Prosvjeta je bila rasadnik znanja – kaže.
Mnoge su životne priče teške. Neki su morali u prijevremenu mirovinu, poput Marije iz Brezovca, koja je nakon 35 godina rada morala otići u mirovinu i kasnije se snalaziti kako bi školovala djecu.
– Nije bilo lako, ali snašli smo se. Danas sam sretna što sam ovdje – kaže.
Na susret su došli i oni slabijeg zdravlja.
– Popili smo lijekove, ali bitno je da smo tu – rekli su uz osmijeh.
I dok su se prostorijom izmjenjivali zagrljaji, smijeh i pokoja suza, jedno je bilo jasno – Prosvjeta nije bila samo tvrtka.
Bila je obitelj.
– Nikad više neće biti takve ekipe. Svi smo bili jedni uz druge – poručili su na kraju susreta, koji će mnogima još dugo ostati u srcu.








