Pune 32 godine, ratna liječnica, bojnica, majka i baka, Sadika Biluš iz Vukovara živi u paklu svojih misli zbog svega što je proživjela davne 1991. godine – od zatočeništva, mučenja, ubijanja te silovanja.
Iako je tada imala mogućnosti otići u rodnu Tuzlu, Živinice ili u Zagreb kod obitelji, gdje su joj bili svi rođaci, uoči prvog nagovještaja ratnog sukoba, Sadika je odlučila ostati u Vukovaru u ratnoj bolnici s tristotinjak članova bolničkog osoblja.
U to vrijeme je od jutra do mraka bila predana spašavanju života, a kući je odlazila samo zbog higijene i dva psa kojima je nosila svoj obrok. Osamnaestog studenog doživjela je tragičan pad Vukovara, kojeg je usporedila s paklom Hirošime. Za sebe kaže da je pacifist.
– Za mene niti jedan pacijent nema nacionalnu oznaku. Liječila sam sve ranjenike, čak i pripadnike agresorske vojske koji su mi razorili obitelj i kuću. Mislila sam, ako dođe do najgoreg, ja sam u povlaštenom položaju jer sam Muslimanka – započela je Sadika svoju ratnu ispovijest.
Sadika, Vaša hrabrost i predanost spašavanju života tijekom rata su nevjerojatni, a Vaša priča obiluje nevjerojatnim detaljima. Iako ste u medijima već mnogo puta dijelili svoje iskustvo najtežih trenutaka života, da li bi nam mogli reći neki trenutak ili detalj iz života tijekom rata koji nije dovoljno poznat javnosti i koji biste željeli podijeliti s nama?
Ostala sam u šoku – počinje svoje dirljivo svjedočanstvo, heroina Sadika Biluš. U velikim, plavim suznim očima ove krhke, nježne žene izmjenjivale su se slike sjećanja njenog najtežeg poglavlja života.
– Tog kobnog dana osobno me tražio poznati zločinac Veselin Šljivančanin i izdvojio na stranu. Strgao mi je liječničku iskaznicu s kute i odveo me je u jednu kuću u Negoslavce i predao gruboj bijesnoj četnikuši. Morala sam skinuti svu odjeću sa sebe. Na pitanje što sam po nacionalnosti, odgovorila sam da sam Muslimanka. E, tada je uslijedilo njezino batinjanje i iživljavanje uz najgore moguće uvrede – prisjeća se Sadika.
– U polu svjesnom stanju odvezli su me u samicu u Sremsku Mitrovicu u pakleni logor, a potom je uslijedilo danonoćno mučenja svih nas iz Vukovara. Ljudima na saslušanju su lomili ruke i noge. Masakrirali su ih, a taj vrisak, zapomaganja i urlike, često sanjam i danas. Tamo sam svakodnevno imala „posjete“ tri smrdljiva četnika, čije šamare, razjarene poglede i smrdljivi zadah osjećam i dan danas. Kada više nisam mogla izdržati i slušati kako masakriraju ljude na katu ispod mojega, htjela sam počiniti suicid i objesiti se remenom od ručne torbice, no nije mi uspjelo jer se srušio bojler za koji sam vezala remen. Nažalost, od svega proživljenog, san mi već tri desetljeća ne dolazi na oči ni uz najjače lijekove za spavanje – govori sjetno Sadika.
Kao primarijus s bogatim liječničkim stažem i osobom koja je prošla kroz teške obiteljske tragedije, poput gubitka supruga Dionizija u mladim godinama, i dalje radite puno radno vrijeme u gastroenterološkoj poliklinici “Tomi” u Velikoj Gorici, gdje ste cijenjeni i voljeni od strane pacijenata, uključujući i one koji nemaju financijske mogućnosti za liječenje. Odakle crpite toliko snage i energije za nastavak rada i skrb za pacijente? Kako ste uspjeli zadržati svoju predanost medicini i svojim pacijentima unatoč svemu što ste prošli?
– Moja poliklinika i rad s pacijentima iz cijele Hrvatske donose mi istinsko zadovoljstvo jer to je moja strast i način suočavanja s teškim mislima i događajima iz mog Vukovara. Vukovar je danas grad obilježen tugom, a važno je da se sjećamo i čuvamo sjećanje na njegovu patnju i žrtvu.
– Kada branitelji iz Vukovara izraze svoju psihičku i fizičku ranjivost, treba im vjerovati – govori Sadika.
– Životi nas koji smo to proživjeli, postali su borba za preživljavanje, dan za danom. Bez obzira na brige koje nas muče, tješim se, na kraju, brinula se ja ili ne – jedino što možemo dobiti je onih 2 metra zemlje, i ništa više – govori Sadika.
Da li se u Vašoj obitelji ikada razgovaralo o ratu? Vaša djeca, Marjana i Dario, danas su odrasli ljudi – Marjana radi kao novinarka, a Dario kao uspješni ekonomist.
– O ratu se u mojoj kući, ne govori – pogotovo ne pred djecom i unučicom! – oštro će Sadika.
Prosinac je mjesec u kojem zapravo slavite dva rođendana. Kako se osjećate povodom činjenice da ste upravo šestog prosinca, kada slavite svoj rođendan, oslobođena iz logora Sremska Mitrovica? Vjerujemo da to vrijeme donosi i sjećanja na teške trenutke kada ste u samici štrajkala glađu, bolesna i potpuno iscrpljena, a doživjela ste i najveće poniženje koje žena može zamisliti.
– Boli me i svaka pomisao na taj užas. Jedan od problema bila je i moja mladost, prirodna ljepota i vedrina kojom sam zračila te prkos i inat. Nadala sam se da će me možda poštedjeti zato što sam Muslimanka, međutim, to je tek bila otežavajuća okolnost jer sam ostala u Hrvatskoj i u Vukovaru s Hrvatima, „ustašama“, a nikada ni jednog ranjenog čovjeka nisam pitala koje je nacionalnosti. Liječila sam sve ljude, čak i Srbe koje su dovezli u bolnicu – pripovijeda Sadika.
U nesanicama i teškim trenucima, što je ono što vas najviše pogađa? Spomenuli ste da ste doživjeli brojne nepravde tijekom Domovinskog rata o kojima niste ni mogli sanjati.
– Danas me bole brojne nepravde prema braniteljima – oni kao da su zaboravljeni od svih. Zaboravlja se da smo mi smo generacija bez koje ne bi bilo naše Domovine Hrvatske. Gdje su bili ti ljudi koji danas upravljaju državom, a između ostalog i našim životima? – uzrujano će Sadika.
– Najtužnije je, što moji mučitelji iz Negoslavaca i Mitrovice te devedeset devet posto ostalih srbočetničkih mučitelja, ubojica i silovatelja nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili nad nama – u nevjerici govori Sadika.
– Što bi se dogodilo kada bi neki od naših političara doživio da mu pijani razjareni četnik stavi nož pod grlo i kaže: “Probaj samo pisnuti, mi znamo gdje su ti djeca, poklat ćemo ih!“ – kao što su nama govorili – pita se dr. Sadika.
Za tisuće života, porušeni Vukovar i ostale Hrvatske gradove, kao i za sve učinjeno zlo, agresor još nije odgovarao. Zašto? Zbog koga i čega? – pita se uznemireno Sadika.
Kao ugledna internistica, gastroenterologinja, ratna liječnica i braniteljica, te književnica, imate vrijedno znanje i iskustvo o kontroverznim događajima tijekom Domovinskog rata, uključujući i kontroverzne likove poput “lekara” Vojislava Stanimirovića, koji ima bliske veze s SDSS-om. Javnost je svjesna da ste nakratko progovorili o nekim aspektima ratnih tajni u javnom intervjuu s vašom kćerkom, uglednom novinarkom, Marijanom Biluš. Kada ćete Hrvatskoj javnosti progovoriti o toj, a i o mnogim drugim ratnim tajnama?
– Napisala sam puno knjiga te dala desetke intervjua o krvavoj istini iz Vukovara i o Vukovaru. Cijeli život me prate nesretne sudbine ubijenih masakriranih mladića, civila, bespomoćnih staraca, trudnica i djece. Sve te strahote teku mojim venama i opsjedaju mi misli i cijeli život već desetljećima. Jednog dana, doći će na red i Stanimirović koji se sada šeće po Hrvatskom saboru i uživa sve povlastice u vladajućoj hrvatsko-srpskoj koaliciji – govori isprekidanim tužnim glasom heroina Sadika.
Do 18. studenog 1991. godine, držali ste malu kameru uz sebe kako biste dokumentirali sve događaje u bolnici i oko nje. Nažalost, taj dan su vam kameru oduzeli, a izdaja je došla od strane vašeg kolege, dr. M. Ivankovića.
– Ta kamera i snimke na njoj predstavljaju neprocjenjivu vrijednost jer su zabilježile neopisive strahote Vukovarskog genocida nad civilima, uključujući i najranjivije članove društva – bebe, starije i nemoćne osobe. Scene koje su zabilježene na tim snimkama su strahote koje je teško i zamisliti, a koje su ostavile dubok trag na ljudskom duhu. Ove snimke su povijesni dokument i podsjećanje na mračne trenutke povijesti – pripovijeda Sadika.
– Naravno, pitanje je gdje se te snimke nalaze i tko ih posjeduje. Postoje sumnje da su snimke završile u rukama osoba povezanih s događajima u Vukovaru, možda kod Šljivančanina ili kod nekog od njegovih krvnika – govori Sadika.
Danas živite u Zagrebu, radite u poliklinici, nemate radnog vremena, potpuno ste posvećena svojim pacijentima, s mnogima imate poseban prijateljski odnos i ne volite biti sama, jer se vraćaju vukovarske traume. Tijekom godine, obilazite grobove u Vukovaru i palite svijeće na grobovima prijatelja i obitelji, međutim, kolonu sjećanja u pravilu zaobilazite.
– To je preteško za mene, a taj dan dio mene je ubijen. Samo par ljudi zna što je u meni i što sam kao žena doživjela. Noću spavam samo dva sata u polusnu – govori Sadika.
– Kada bih došla na mjesto zločina i ponovno ugledala nekog aboliranog četnika kojega podržavaju licemjerni političari – mislim da to ne bih izdržala. U moj Vukovar odem sama, s puno ruža i obiđem grobove, zapalim svijeće te obiđem kuću djetinjstva moje djece, isplačem se nad uspomenama i vratim u Zagreb! I tako, živim dan po dan, s pitanjem, zašto se naše nade o najljepšoj Domovini na svijetu nisu ispunile te kakva budućnost čeka moju djecu i unuke – zaključila je na kraju tužnog intervjua, vukovarska legendarna liječnica Sadika Biluš, svjedokinja užasa i pakla na Zemlji.
Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Izvorni autor teksta: Dubravka Vukoja
