Prije 35 godina, 17. rujna 1991., iz improviziranog studija u vatrogasnom spremištu prvi put se začuo glas Hrvatskog ratnog radija Grubišno Polje. Za mikrofonom je bila Dubravka Vukoja. Bila je majka, dragovoljka, ratna novinarka, urednica i spikerica, a radio je emitirao i kada su na njega padale granate. Danas, nakon 35 godina, vraća se u dane kada se sloboda branila i riječima.
Glas koji nije smio utihnuti
Prije 35 godina, u danima kada se još nije znalo koliko će rat biti strašan i koliko će života promijeniti, iz Grubišnog Polja krenuo je glas koji je ljudima značio više od običnog radijskog programa.
Bio je to glas Hrvatskog ratnog radija „Grubišno Polje“, prvog hrvatskog ratnog radija u Republici Hrvatskoj. Glas koji se 17. rujna 1991. prvi put začuo s frekvencije 103,9 MHz.
Iza mikrofona bila je Dubravka Vukoja.
Majka, dragovoljka, novinarka, urednica, spikerica, a u ratnim danima i čistačica vlastitog radija. Žena koja je, kako sama kaže, željela aktivno sudjelovati u obrani Domovine i stvaranju slobodne Hrvatske.
Danas, 35 godina poslije, prisjeća se vremena u kojem se nije razmišljalo o tome što će biti sutra. Živjelo se za trenutak. Za ljude. Za Domovinu. I za glas koji nije smio utihnuti.
„Počinjemo shvaćati da se priprema nešto veliko“
Domovinski rat za Hrvatsku, prisjeća se Dubravka, nije počeo onoga dana kada su se čuli prvi pucnji. Napetost se osjećala mnogo ranije.
Svjedočila je tajnim okupljanjima i naoružavanju srpskih ekstremista i bivših pripadnika UDBA-e, do tada susjeda i ljudi koje su poznavali. Počeli su psihološki pritisci, provokacije, uvrede i anonimni telefonski pozivi.
– Počinjemo shvaćati da se priprema nešto veliko. Pripadnici srpske manjine iznenada se sele i rasprodaju imovinu, zavladala je neka napetost u zraku… Potpuno nespremni za rat, mislili smo da se to događa nekome drugome…, – prisjeća se Dubravka.
Noćni sastanci ubrzo su postali stvarnost. Hrvatski domoljubi okupljali su se svjesni da se suočavaju s dobro naoružanim neprijateljem i idejom stvaranja Velike Srbije i protjerivanja Hrvata.
U obiteljskoj kući Vukoja održan je jedan od prvih sastanaka na kojem se razgovaralo o naoružavanju i organiziranju obrane područja Grubišnog Polja.
Među okupljenima bili su Ivan Volf, Dinko Kraljić, Jure Šimić, Ante Delić, Ankica Volf, Ivica Debić, Ivica Lekšić, Zlatko Grdinić, Željko Vukoja i Mirko Hajdinjak.
U početku su se prikupljale lovačke puške i kratko oružje.
A onda je 18. listopada 1990. godine, ilegalnim putem, tijekom noći, šumskim pravcima iz smjera Virovitice i Bjelovara prema Velikom Grđevcu, Malim i Velikim Zdencima te Grubišnom Polju, stiglo 25 Špegeljevih kalašnjikova.
U cijeloj priči važnu su ulogu imali Đuro Dečak, Josip Trogrlić, Mirko Kirin, Luka Markešić i pripadnici Prvog redarstvenika.
Željela je sudjelovati u obrani – dobila je ratni zadatak
U kolovozu 1991. Dubravka odlazi u Krizni stožer Grubišnog Polja. Dolazi hrvatskom povjereniku Ivanu Volfu, ujedno predsjedniku Kriznog stožera, i njegovu zamjeniku Anti Deliću.
Nije došla tražiti posao.
Došla je tražiti način da sudjeluje u obrani.
– Ostali su zbunjeni mojom odlukom od koje nisam htjela odustati, željela sam aktivno sudjelovati u obrani Domovine i stvaranju slobodne Republike Hrvatske – govori danas.
Odgovor je stigao vrlo brzo.
Dubravka dobiva ratni zadatak – pokrenuti ratni radio.
Odluka Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske radiotelevizije već je predviđala medijsko povezivanje ratom zahvaćene Hrvatske i informiranje javnosti s kontinentalnog bojišta.
Sredinom rujna 1991. imenovana je urednicom i voditeljicom Radija Grubišno Polje.
Radio je tada imao tek dvije male prostorije u gornjem dijelu vatrogasnog doma.
A Grubišno Polje bilo je praktički na samoj crti opasnosti. Samo oko kilometar zračne linije dijelio je radio od neprijateljskog uporišta u Peratovici, gdje su bili organizirani pripadnici bivše JNA i domaći ekstremisti.
Zadatak je bio jasan – informirati, povezivati ljude i podizati moral branitelja i građana, osobito uoči prve velike vojno-redarstvene operacije OTKOS 10.
Od dvije prostorije u vatrogasnom domu do povijesnog glasa
Ratni radio stvarao se u gotovo nevjerojatnim uvjetima.
Oprema je bila stara i otpisana HRT-ova oprema – mikrofoni, slušalice i mikseta. Odašiljač je stigao iz Slunja, odnosno Radija Zagreb.
Na postavljanju i nabavi opreme radili su Janko Puškaš, tadašnji voditelj Centra veze, Željko Horvat, Kazimir Vučemilović, Vlado Kamber, Željko Vukoja, Ljudevit Sakal, Zlatko Trupec i Željko Smola, uz HRT-ove elektroničare Vladimira Šmitlihera i Ivana Hrušku.
Dubravka je osobno kupila magnetofon i prvi mobitel.
U samo nekoliko dana radio je bio spreman.
Janko Puškaš pokrenuo je prvu ratnu radijsku postaju pjesmom „Lili Marlen“, koju je zagrebačka ekipa slučajno imala u HRT-ovu kombiju.
A onda je došao trenutak koji se pamti 35 godina.
17. rujna 1991. godine.
U improviziranom studiju Dubravka Vukoja za mikrofonom, a Željko Horvat za miksetom.
Najmanja, ali u tom trenutku i najponosnija radijska ekipa.
I u eteru su se prvi put začule riječi:
„OVDJE HRVATSKI RATNI RADIO ‘GRUBIŠNO POLJE’ NA FREKVENCIJI 103.9 MHz.“
– Bili smo presretni što smo u rekordnom vremenu odradili ratni zadatak – prisjeća se Dubravka.
Svakih 15 minuta pozivali su slušatelje da donesu gramofonske ploče i kasete iz svojih privatnih zbirki, osobito stare hrvatske pjesme koje su, kako se tada govorilo, bile zabranjivane tijekom komunističkog režima.
Prve kasete donijele su obitelji Ružić i Šanda, tehničar Željko i njegova obitelj.
Ljudi iz okolnih mjesta i gradova počeli su zvati radio u nevjerici.
Ivan Volf, Ante Delić, Ivica Debić, župnik Antun Čorković i mnogi drugi dolazili su osobno čestitati.
Radio je zaživio.
A s njim i jedan novi osjećaj – da ljudi više nisu sami.
Majka, novinarka, urednica, spikerica – i žena koja je čistila vlastiti radio
Rat je, kaže Dubravka, posebno stanje.
– Rat je posebno stanje u kojemu se bez vaše volje nađete u nekoliko minuta, dobijete nadljudsku snagu, volju i želju da konačno imate svoju državu u kojoj možete slobodno reći tko ste i što ste rođenjem, a što vam je bilo zabranjeno reći 33 godine života!
U isto vrijeme bila je majka, glavna i odgovorna urednica ratnog radija, novinarka, spikerica, ali i osoba koja je čistila prostorije.
U torbici je nosila pištolj kalibra 6,35 i dvije ručno izrađene „kašikare“. Ne zato što je željela rat, nego zato što je znala da bi, ako bude zarobljena, mogla morati odlučiti kako će završiti njezina priča.
– Nitko od naše generacije nije bio spreman za rat, za ubijanje naših prijatelja, za razaranje domova, za zločine nad civilima i djecom, za silovanje žena… Sve te strahote koje smo samo gledali u filmovima, postale su stvarnost naših života.
U takvim danima, kaže, nije bilo vremena za razmišljanje o umoru.
Nije bilo potrebe za snom ni hranom.
Postojala je samo zahvalnost za svaki novi dan.
Kao i druge žene koje su u ratnim godinama izvještavale za HRT iz Vukovara, Osijeka i Otočca, Dubravka je svoju djecu poslala roditeljima u Zagreb.
Sin Željko imao je deset godina.
Kći Žana šest.
– U ratu ne razmišljaš o obitelji, niti o sebi, niti o ‘sutra’, živiš samo za trenutak u kojem jesi, postaješ potpuno druga osoba… To je neko posebno stanje, nametnutog nam rata u kojemu se čovjek nađe iznenada, preko noći!
Radio koji je govorio kada su padale granate
Hrvatski ratni radio Grubišno Polje emitirao je program iz područja koje je bilo svega jedan kilometar zračne linije od neprijateljskog uporišta.
Prijetnje nisu prestajale.
Kako Dubravka svjedoči, posebno su smetali hrvatska riječ, pjesma i domoljublje. Postojale su prijetnje i pritisci, a prema njezinu svjedočenju, informacije o kretanju hrvatskih branitelja neprijatelju su prenosili i ljudi iz njihove neposredne blizine.
Program se mijenjao iz minute u minutu.
Radio je postao javni medijski servis za građane, policiju i branitelje.
Informacije su dogovarane s obrambenim zapovjedništvom Grubišnog Polja – zapovjednikom obrane VRO Otkos 10 Franjom Kovačevićem, njegovim zamjenikom Đurom Crkvencom, Antom Delićem, pomoćnikom zapovjednika za političko djelovanje i borbeni moral, Ivicom Debićem zaduženim za sigurnost, Mirkom Hajdinjakom za logistiku, hrvatskim povjerenikom Ivanom Volfom te zapovjednicima garde i policije.
Program je trajao 24 sata i prilagođavao se stanju na bojištu.
Radijska ekipa postupno je rasla.
Pridružila se spikerica Diana Kamber, tehničar Željko Smola, a redovite suradnice bile su ratna liječnica Ančica Perše Deškin i pjesnikinja Ankica Kirinčić.
Dubravka je svakodnevno izvještavala i za Hrvatski radio, surađujući s urednicima Vladimirom Kumbrijom, Brankom Jelić, Anđelkom Perinčićem, Ivankom Lučev i Darkom Hercegom.
A onda je došao OTKOS 10.
„Krenulo je tisuću specijalaca“ – ratna istina koja je trebala uplašiti neprijatelja
U rano jutro 31. listopada 1991., kada je počela operacija OTKOS 10, Dubravka je u eteru izgovorila rečenicu koju će njezini suradnici pamtiti cijeli život.
– Upravo je iz Bjelovara krenulo tisuću dobro naoružanih specijalaca kako bi oslobodili okupirano područje od Velike Pisanice i Grubišnog Polja prema Virovitici…
Znala je da stvarni broj nije ni približno toliko velik.
Bila je to, kako se danas opisuje, povijesna „bijela laž“.
Cilj je bio da je čuju i oni koji su slušali radio na okupiranom području – da se izazove panika, zbuni protivnika i destabiliziraju njegove snage.
Jednako tako, na radiju se nikada nije objavljivalo da su hrvatski branitelji poginuli ili ranjeni, kako neprijatelj ne bi mogao dobiti informacije o položajima i stanju obrane.
U tim trenucima riječ je postala dio obrane.
Kad su padale granate, radio nije šutio
Bilo je trenutaka kada je i sam radio postao meta.
Kada su neprijateljske rakete počele padati prema radijskoj postaji, Dubravka i njezini suradnici nisu prestajali emitirati.
–Stali bismo s mikrofonom uz ‘štok’ vrata i emitirali program znajući da nas slušaju naši dečki na terenu kao i sugrađani u svojim skloništima.
To možda najbolje objašnjava što je tih dana značio Hrvatski ratni radio Grubišno Polje.
Nije bio samo radio.
Bio je glas koji je govorio da nisu sami.
Bio je veza između branitelja na terenu i ljudi u skloništima. Bio je izvor informacija, upozorenja, glazbe i riječi ohrabrenja.
I kada su padale granate, program je išao dalje.
Jer negdje na terenu netko je slušao.
Negdje u skloništu majka je slušala.
Netko je čekao vijest da je njegov suprug, brat, sin ili prijatelj živ.
A s druge strane mikrofona bila je žena koja je, kao i svi oko nje, mogla biti uplašena – ali nije smjela pokazati da će glas nestati.
35 godina poslije – isti glas, ista priča
Danas, kada se govori o prvom hrvatskom ratnom radiju, lako je spomenuti frekvenciju, datum, opremu, odašiljač i prostorije u vatrogasnom domu.
Ali iza svega toga bili su ljudi.
Mala ekipa u dvije prostorije.
Stara oprema.
Jedan mikrofon.
Jedan odašiljač.
I ogromna želja da Hrvatska bude slobodna.
A među njima žena koja je u rat ušla kao majka i novinarka, a iz njega izašla s iskustvom koje je nemoguće objasniti nekome tko nije živio te dane.
Prije 35 godina njezin je glas prvi put ušao u eter riječima:
„Drage slušateljice i slušatelji, ovdje prvi hrvatski ratni radio u Republici Hrvatskoj!“
Bio je to glas iz Grubišnog Polja.
Glas koji je slušao rat.
Glas koji je prenosio istinu koliko je mogao.
Glas koji je hrabrio one na prvoj crti i one koji su drhtali u skloništima.
I glas koji, čak ni kada su oko njega padale granate, nije smio utihnuti.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Tekst: Branka Sobodić – Razgovor s Dubravkom Vukoja
