Iako u Ustavu piše…“Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.“ Ako ovaj, kako su ga neki mediji već prozvali Lex Todorić prođe, gdje smo? Mimo Ustava! Tako će HDZ-ov tajkun pasti svima nama na leđa. Divno! U Koprivnici su ženi, koja živi u Njemačkoj i nikada osobno nije primila obavijest o dugu za pričuvu od 1400 kuna ovrhom uzeli stan. Divno! Gdje su tada bili Plenković, Dalićka i ostala krezovska bogata vladajuća garnitura? U Banskim dvorima, smišljajući s Metkovskim psihijatrom kako da sebi i svojima podebljaju saldo. Pogledajte samo imovinske kartice te ekipe! Pa Petrov je expresno dobio povlašteni kredit za kuću. Doduše, kredit može dobiti svatko, ali smo samo na papiru svi jednaki. U praksi to znači “da svim svinjama nije isto ko nerastu”. Stoga dragi moji, a posebice oni koji su dali glas vladajućoj ekipi, sjetite se ovih riječi! Da se razumijemo, ja nisam primio cjepivo SDP-a, jer sam na prvim izborima 1990. godine bio na listi upravo te stranke (HDZ-a) i njezin član. Vidio sam Zakon o privatizaciji, čak više, radio na njegovoj provedbi, što mi je bilo dovoljno da sagledam kako je sve usmjereno prema odabranima. Tad sam se pozdravio s HDZ- om i njihovim satelitima koji se zadovoljavaju mrvicama s njihovog stola u općoj grabeži, koja traje i traje… Do kada? Dok im mi ne kažemo dosta. Oni crpe snagu iz naše razjedinjenosti. Stoga na svibanjskim izborima ne dajmo glas za lokalne političare koji su produžene ruke Plenkovića, Marića, Dalićke, Petrova….
Kao što sam na ovim stranicama kazao uoči parlamentarnih izbora da ću svoj glas dati Zoranu Milanoviću, ja ga i nadalje smatram boljom i moralnijom osobom od svakoga ponaosob iz Banskih dvora. Tako sada govorim da neću zaokružiti niti jedno ime koje dolazi iz vladajućih struktura. Znam da ćete reci da vas boli ona stvar kome ću dati glas, ali ja to pišem radi generacija koje dolaze. Radi toga što sam sve prepoznao davno a nisam progovorio.
Ni tada kada je “meštar” pretvorbe Miroslav Kutle uzeo bjelovarski Univerzal uz pljesak tadašnjeg premijera, Zlatka Mateše. U Univerzalu je mirovinu zaradila i moja pokojna majka, a do dolaska Raubritera radilo je 1200 ljudi i to desetljećima. Sjetite se raznoraznih tvrtki gdje su kruh kojim su vas othranili zarađivali vaši roditelji i onda ubacite „papirić“ u glasačku kutiju. Kao što hodanje počinje prvim korakom tako i naš put u bolje sutra na svibanjskim izborima.
1 komentar
Daj Bože da počnemo misliti svojom glavom
Ovi nas nikada neće izvući iz ovog ponora u kojem sve više i više tonemo