Sve je više stanovnika županije koji svjedoče o pomoći palijativnog tima
Mojoj obitelji je cijeli palijativni tim bio od iznimne pomoći, u psihološkom smislu, u brizi o adekvatnoj terapiji, u svim pravima koje smo ostvarivali, u otklanjanju straha i suočavanju sa svime što smo kroz proces liječenja i palijativne skrbi prolazili. Svakome bi osobno preporučila tko se nalazi u sličnoj obiteljskoj situaciji da iskoristi pomoć ovih divnih ljudi koji su tu na usluzi u profesionalnom i ljudskom smislu.
Potresna su svjedočanstva ljudi kojima najmiliji umiru u bolovima, tražeći slamku spasa, kako im olakšati posljednje dane života. Mnogi ju ne stignu pronaći. Najčešći razlog je nedovoljna neupućenost u sva prava i mogućnosti. Na sreću, od kada i u njoj postoji mobilni palijativni tim, potrebiti stanovnici Bjelovarsko-bilogorske županije u puno su boljoj situaciji. Svjedok tome je i jedna naša čitateljica. Suočena s neizlječivom bolesti, svome ocu htjela je priuštiti dostojanstveni odlazak. No, ni sama u prvi mah nije znala kako. U nadi da će još više ljudi u potrebi poći njezinim putem, odlučila je javno ispričati svoju životnu priču.
– Prošle godine, tijekom mjeseca lipnja, došla sam u situaciju da moram pronaći način pomoći svom ocu koji je trpio snažne bolove uzrokovane karcinomom prostate s metastazama na kostima. Najteže nam je bilo nositi se s tim da je stalno u bolovima i da mu ništa od terapije ne smanjuje bol. S obzirom da sam i sama bila u „borbi“ s karcinomom dojke redovito sam čitala sve članke koji su se na bilo koji način doticali onkoloških bolesti. Bila sam svjesna da je njegova bolest neizlječiva i da se svi zajedno u obitelji moramo znati nositi s teškim dijagnozama i ostati mentalno jaki – započinje priču naša sugovornica.
TEŠKO POKRETAN
Na društvenim mrežama pročitala je članak o uspostavi palijativnog tima na području Bjelovarsko – bilogorske županije, a na njegovom kraju zapazila posjetnice s brojem mobitela i kontakt podacima.
– Nisam dvojila niti sekunde i odmah sam se javila na navedeni broj. Javila mi se sestra Marija Vranar te smo ugodno porazgovarale o situaciji u kojoj se trenutačno kao obitelj nalazimo. Tata je tada bio u jako lošem stanju, a sestra Marija se odazvala isti dan i otišla ga posjetiti. Odmah je započela komunikaciju s obiteljskom liječnicom i dala nam je upute što bi najbolje bilo napraviti. Nedugo nakon toga dobio je novu onkološku terapiju koja mu je popravila opće stanje. Posredstvom palijativnog tima bol mu je smanjena na minimalnu razinu i svi smo se zajedno mogli nositi s brojnim drugim potrebama koje su se javljale iz dana u dan. Tata je nosio kateter koji se morao mijenjati na odjelu urologije svaka tri tjedna. To je od mene ili sestre zahtijevalo odlazak kod obiteljske liječnice po uputnicu, organizaciju saniteta, korištenje godišnjeg odmora za pratnju, čekanje na zamjenu katetera i tešku muku vezanu uz izlazak i ulazak u kuću s obzirom da je tata bio iznimno teško pokretan, mogao je napraviti svega nekoliko koraka bez boli. Uz sve druge obaveze, redovite odlaske kod obiteljske liječnice, nabavu terapije, odlaske u Zagreb, a ujedno sam i sama bila u postupku liječenja i morala brinuti o svojoj onkološkoj terapiji, bila sam često i osobno u bezizlaznoj situaciji i počela sam razmišljati o smještaju tate u dom. U razgovoru s palijativnim timom, majkom i sestrom zaključili smo da je najbolje da tata ostane kod kuće i da svi zajedno napravimo sve da zadnje mjesece svog života provede u obiteljskom okruženju i da dostojanstveno uz našu pomoć i podršku dočeka svoj kraj – otkriva Marina.
KORISNI SAVJETI
Početkom prošlogodišnjeg kolovoza javila joj se koordinatorica palijativnog tima Doma zdravlja Bjelovarsko-bilogorske županije i izvijestila ju da će palijativni tim zajedno s dr. Ljiljanom Žunić moći zamijeniti kateter kod kuće.
– To je bila iznimna vijest koja je posebno obradovala mog tatu kojemu je svaka vožnja sanitetom predstavljala nepodnošljivu bol. Kako mu se stanje poboljšavalo iz dana u dan, pod utjecajem terapije, došli smo u situaciju da tata može izaći iz kuće i boraviti na zraku i u toj situaciji nas je palijativni tim savjetovao kako imamo pravo na doznaku za kolica. Kroz cijeli proces palijativne njege savjetovali su nas o svim pravima koje možemo preko doznaka ostvariti od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Iskreno, da nije bilo njih pola mogućnosti ne bih ni znala te bi sami plaćali i nabavljali cijeli niz potrebitih stvari. Ono što je mene posebno veselilo je potvrda palijativnog tima da svi u obitelji radimo dobro, da tata ima svu potrebnu njegu i skrb. Svaki put kada bi došli k nama u kuću tata je danima govori kako je dobio povratnu informaciju da dobro izgleda, da je čist uredan, vedar i veseo. Svaki njihov posjetio unio je radost u našu kuću i osjećaj da nismo sami – svjedoči Marina i ističe kako im je palijativni tim pomagao u posudbi pomagala te da su im gotovo u jednom danu osigurali toaletni stolac, a nedugo nakon toga dekubitus madrac i sve drugo potrebno.
Dodaje naša sugovornica kako su se družili gotovo godinu dana i o svemu otvoreno progovarali.
IZNIMNA POMOĆ
– Tada je došlo ono najteže, govoriti o skoroj smrti i kako prebroditi teške dane koji su pred nama. Timu se u međuvremenu pridružila i dr. Branka Muić koja je također svojom stručnošću uvelike pridonijela radu tima. Kada onkološka terapija više nije djelovala i nije bilo odgovora znala sam da će progresija bolesti biti iznimno brza. Kontaktirala sam palijativni tim i sestru Mariju te su odmah došle u kućnu posjetu. Imali smo velikih poteškoća u održavanju svakodnevne higijene jer je tata ponovno trpio veliku bol. Posredovale su u jednom danu u organizaciji sestre iz ustanove za zdravstvenu njegu bolesnika, koje je svakodnevno dolazila u kuću i uz nas brinula o higijeni, presvlačenju i drugim potrebama. Tata je imao jednu želju na kraju života, a ta želja je bila umrijeti u svojoj kući uz obitelj. Palijativni tim je u zadnjim danima života učinio sve da ne trpi bolove i da ordinirana terapija bude adekvatno primijenjena. Mojoj obitelji je cijeli palijativni tim bio od iznimne pomoći, u psihološkom smislu, u brizi o adekvatnoj terapiji, u svim pravima koje smo ostvarivali, u otklanjanju straha i suočavanju sa svime što smo kroz proces liječenja i palijativne skrbi prolazili. Svakome bi osobno preporučila tko se nalazi u sličnoj obiteljskoj situaciji da iskoristi pomoć ovih divnih ljudi koji su tu na usluzi u profesionalnom i ljudskom smislu. Hvala od srca sestri Mariji Vranar, sestri Maji Bundalo Jurković, dr. Branki Muić i dr. Ljiljani Žunić – ispričala je svoju životnu priču Marina Balen, uz posebne zahvale palijativnom timu bjelovarsko-bilogorskog Doma zdravlja.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
1 komentar
Osim zdravstvene brige, najvažnija funkcija palijativne skrbi je kako se umirući i njegova obitelj i bliže okruženje, nose sa spoznajom o neminovnosti skorog rastanka i smrti! Tu je najvažnije dobro poznati samog bolesnika njegove intelektualne, duhovne i duševne potrebe te se usmjeriti u cilju zadovoljenja tih potreba u situaciji očekivanja kraja! Prema mojem iskustvu, iz prvih koraka u organizaciji palijativne skrbi, često se ta skrb tretira isključivo kao povećan standard zdravstvene brige, što je u redu ali to bi trebala prvenstveno biti briga čistog zdravstvenog sustava! Palijativa bi tomu trebala biti multidisciplinarna nadgradnja čistom zdravstvu i pomoć samoj obitelji, a i djelatnicima u ustanovama, u kojima mnogi dočekaju kraj, a da nitko samoj biti palijative ne posvećuje ni trunku nastojanja!! Čestitke bjelovarskim palijativcima, a moj se osvrt više odnosi na one koji palijativnu skrb doživljavaju kao usko zdravstvenu djelatnost!!