Mali pripovjedači velikog srca ponovno su oduševili – na 8. državnoj smotri u usmenome pripovijedanju, održanoj od 23. do 27. ožujka u desetak gradova diljem Hrvatske, među zapaženim sudionicima našao se i Dječji vrtić Ciciban, koji drugu godinu zaredom ostvaruje odlične rezultate.
Smotra, u organizaciji Hrvatskog društva za pripovijedanje „Logos“, okuplja djecu i mlade od vrtićke dobi do 25 godina, a posebnost ovog događanja je što nema klasičnih pobjednika – umjesto toga biraju se ambasadori pripovijedanja u svojim dobnim kategorijama.
Na smotri u Varaždinu Ciciban su predstavljale tri predškolke – Rebeka K., Rita K. i Lota Z. Rita i Lota pripovijedale su autorske priče inspirirane ovogodišnjom temom „Svjetlo u tami“, dok je Rebeka interpretirala priču „Nisi ružno, pače!“ autora Stevea Smallmana.
Njihove interpretacije nisu bile tek naučeni tekstovi, već žive, emotivne priče ispričane glasom, pokretom i prisutnošću na sceni. Upravo takav pristup – iskren, spontan i iz srca – ono je što čini pravu umjetnost pripovijedanja.
Šestogodišnje pripovjedačice osvojile su i prosudbeno povjerenstvo, u kojem su bile pripovjedačice Marina Mavrek, Vesna Grčić i Jasminka Mihoci. Posebno su pohvaljene njihova kreativnost, elokventnost, hrabrost i scenski nastup.
Ponos nisu krile ni mentorice Ana Brletić Biketa, Lucija Đipalo i Branka Biketa Caktaš, koje ističu kako su njihove „Cicibanke“ bile izvanredne, a radost uspjeha podijeljena je i s roditeljima koji su pratili nastupe svojih mališana.
U konkurenciji predškolskih ustanova, posebno se istaknula Lota Z., koja je proglašena ambasadoricom pripovijedanja te je nagrađena sudjelovanjem na Masterclassu pripovijedanja u Varaždinu, koji će se održati u svibnju mjesecu 2026.
A kako sve to doživljava mala Lota, najbolje govore njezine riječi.
– Htela sam sudjelovati jer sam mislila da će biti zabavno – i bilo je. Mislila sam da će mi ljudi pljeskati i jesu. Htjela sam da moji roditelji i tete budu ponosni na mene – kaže Lota.
Svoju priču, simbolično nazvanu „Svjetlo u tami“ – osmislila je sama.
– Važno je sve polako smišljati u glavici i ne reći odmah ‘ne mogu’. Treba pričati iz srca i onda je priča uvijek dobra – dodaje.
Na pitanje kako se osjećala na pozornici, odgovara iskreno.
– Super, srce mi je tako kucalo da je skoro iskočilo van.
A titula ambasadorice za nju je tek početak.
–Osjećam se super zbog toga i nastavit ću s pripovijedanjem i kad krenem u školu.
Upravo u takvim trenucima – kada djeca hrabro stanu pred publiku i ispričaju svoju priču – vidi se prava snaga pripovijedanja: ono ne uči samo govoriti, nego i vjerovati u sebe.


