Okruženi smo ljudima koji možda nemaju završene fakultete, magisterije ili doktorate, ali njihove ruke čine čuda. Jedan od takvih je Željko Smrček, šezdesetpetogodišnji umirovljenik iz Velikog Trojstva koji je, vjerujem, dobro poznat mnogima. Često smo ga viđali na raznim događanjima s fotoaparatom u ruci.
Željko je davno završio osnovnu školu, a potom i srednju školu za strojobravara. Nakon škole otišao je u vojsku, a zatim počeo raditi. Školovao se za strojobravara i cijelu ranu karijeru poslovi su mu više-manje bili vezani uz struku. Radio je na raznim mjestima, uključujući Drvnu industriju Česma, Sigurnost, Tomo Vinković, Ina Naftaplin. Tijekom svojih 38 godina radnog staža prošao je kroz najmanje desetak tvrtki u kojima je stekao različite vještine i znanja.
– Tko hoće raditi, može nešto pronaći. Možda je prije bilo lakše, ali i danas se može naći posao – smatra Željko.
Također je spomenuo kako je industrija Bjelovara izgubila veliki broj tvrtki te da se sjeća vremena kada je Bjelovar bio poznat po svojoj industriji.
Iako je u mirovini već pet godina, Željko i dalje radi. Kako je sam rekao, posla uvijek ima; kod kuće uvijek postoji nešto što treba popraviti ili urediti, a kao dobar majstor rado pomaže i svojim susjedima. Aktivno sudjeluje u izvršnom odboru Bilogorskog turističkog puta i pomaže u pripremi gotovo svih manifestacija u Velikom Trojstvu. Osim toga, prati sve moguće događaje sa svojim vjernim fotoaparatom Canon 750D.
Fotografijom se počeo baviti sasvim slučajno.
– Igrom slučaja, u srednjoj školi sam došao do prvog fotoaparata SMENA 8 – prisjeća se Željko.
Prvi film iskoristio je za vrijeme izleta, a iz njega je ispalo možda deset upotrebljivih fotografija. Te fotografije čuva i danas. Razvijanje filma i cijeli proces stvaranja crno-bijelih fotografija naučio je u vojsci zahvaljujući prijateljstvu s vojničkim fotografom. Po povratku kući, kupio je svu potrebnu opremu i samostalno se posvetio razvijanju, prekidanju i fiksiranju fotografija, koje su najčešće bile snimljene tijekom druženja s prijateljima.
– Prvo se morao izraditi cijeli film, a zatim ga premotati u posebnu kutijicu. U tamnoj komori, film se izvlačio iz kutije i umotavao u drugu, koja je imala špulu kroz koju je film prolazio. Sve se to radilo u mraku ili pod crvenim svjetlom, inače bi film bio uništen. Zatim se film ispirao u običnoj vodi pola minute, nakon čega bi išao u razvijač pa opet u vodu. Za fotografiju, fotopapir bi se osvijetlio pa stavio u razvijač, prekidač, fiksir i naposljetku u vodu nakon čega bi se sušio na špagi – opisao je Željko proces stvaranja fotografije s prvim fotoaparatom kojeg je posjedovao.
Taj proces više nije morao koristiti kada je nabavio svoj prvi digitalni fotoaparat, Fujifilm A310. Nakon toga, imao je Olympus SP-565UZ, Olympus 410, Canon 550D, a sada koristi Canon 750D. Nažalost, kako bi pokrio dio troškova za novi fotoaparat, morao je prodati stare pa nema veću kolekciju.
Danas se proces fotografiranja odvija digitalno i odmah nakon snimanja imamo fotografiju koju možemo dijeliti bez brige o potrošenom filmu.
– Jednako volim fotografirati sada kao i nekad, iako je nekad bilo zanimljivije jer nisi znao što si snimio dok ne bi razvio fotografiju – kaže Željko. Dodaje kako u kući nije imao posebnu sobu za razvijanje fotografija pa je koristio ormar kao improviziranu tamnu komoru.
Prelazak s filma na digitalnu fotografiju nije mu bio težak. Zna koristiti računalo i programe za obradu fotografija iako ih ne voli previše koristiti. To nam i dokazuje jer je aktivan na svim društvenim mrežama gdje administrira grupe Velikog Trojstva, BTP-a, Udruge umirovljenika općine Veliko Trojstvo, STK Kamenitovac i odnedavno Jesen na Bilogori. Također sudjeluje u tematskom natjecanju zvanom Guru Shots gdje objavljuje fotografije s temama i tako izoštrava svoje fotografske vještine. Prednost tog prijelaza je u tome što mu je lakše organizirati i kasnije pronaći fotografije po godinama i događanjima na računalu.
– Uz posao, vikendom ili kada sam imao slobodnog vremena, bavio bih se fotografiranjem. To je jednostavno interes i ljubav prema toj tehnici – dodaje.
Fotografija je veliki hobi kojim se počeo baviti i ostao vjeran sve do danas. Ta ljubav prema fotografiji vidljiva je i u količini fotografija koju je snimio.
– Ne mogu točno reći broj, ali trenutno na Canonu imam oko 56.000 fotografija, samo na tom uređaju. Pretpostavljam da je na prijašnjim fotoaparatima bilo otprilike isto toliko. Imam i slabije fotoaparate za dnevne uvjete, a na ovom koji imam već dvije godine snimio sam oko 2.000 fotografija. Na Fujiju je bilo barem 100.000, ako ne i više – kaže Željko potvrđujući da ima impresivnu kolekciju fotografija.
– Isprva sam najviše fotografirao prirodu, a kasnije sam se okrenuo dokumentarnoj fotografiji – opisuje svoj fotografski put od dvadesetih godina, kada je počeo razvijati fotografije, do danas, kada koristi digitalni aparat.
Osim fotografije, bavi se i snimanjem, a započeo je s VHS kamerom. Dokumentarnom fotografijom bavi se već nekoliko godina prateći sva događanja u Velikom Trojstvu, od školskih priredbi, KUD-a, vatrogasaca do raznih manifestacija i općinskih vijeća.
– Hoćeš doći fotkati? Ajde, dođem da se zabilježi, da ostane – kaže Željko.
Tako je krenuo, a sada redovito prati sve događaje i bilježi ih. Prošle godine fotografirao je i svatove te krštenja, ali priznaje da tada osjeća veću odgovornost jer se boji da fotografije neće ispasti dobro. Ipak, mnogi važni trenuci povijesti njegove male općine ostali su zabilježeni zahvaljujući njemu.
– Priroda je uvijek lijepa, ali čovjek koji nije namješten pogotovo ako je snimljen iz daljine i ne zna da se fotografira, uvijek ispadne prirodnije i ljepše od mnogih drugih fotografija. Svatko ima neki svoj pogled ili pokret koji je zanimljivo uhvatiti, bez obzira na to koliko misli da neće dobro ispasti – pojašnjava iskusni fotograf.
Foto: Privatni album Željka Smrčeka
