Umjetnost i mediji igraju ključnu ulogu u svakodnevnom životu, a njihova važnost ne prestaje s vremenom. Ivana Cikoja, profesorica hrvatskog jezika u Tehničkoj školi Bjelovar, koja u toj ustanovi predaje više od 20 godina, podijelila je svoja razmišljanja o ovim temama te o izazovima i radostima koje donosi njezin poziv.
ŽIVOTNI POZIVI
Kada je Ivana Cikoja bila maturantica, dvoumila se između studija novinarstva i studija jezika i književnosti.
– Na kraju, prevagnula je ljubav prema jeziku i književnosti – prisjeća se Ivana te dodaje.
– Razmišljala sam da bih se, nakon završenog studija, mogla baviti novinarstvom i lekturom, ali put me odveo prema profesorskom zvanju.
Ta je odluka, kako kaže, bila ispravna, iako je i novinarstvo ipak kratko ostalo u njezinu životu. – Jedno kratko vrijeme, nakon završetka studija, radila sam honorarno u Bjelovarskom studiju HRT-a. To je bilo lijepo iskustvo, zanimljivo i korisno, a suradnja s kolegama i danas traje kada se ukaže prilika – kazala je Ivana.
Govoreći o svojoj profesiji, Ivana ističe kako joj iskustvo iz mladosti i današnje zvanje omogućuju gledanje na školu iz dvije perspektive.
– Kada sam bila učenica, strogi profesori katkad su nam se činili nepravedni. Sada, iz ove perspektive, vidim da je njihova strogoća imala svoju svrhu. Danas i sama nastojim biti dosljedna u postavljanju i poštovanju pravila iako je sve veći izazov zadržati autoritet. Klima u društvu se mijenja, a s njom i status nastavnika – naglasila je.
Ivana se osvrnula i na promjene unutar Tehničke škole Bjelovar.
– Imamo širok izbor predmeta, od izbornih strukovnih do fakultativnih, poput Financijske pismenosti, Vježbeničke tvrtke, Robotike na engleskom jeziku, Medijske pismenosti i proizvodnje medijskih sadržaja. Nažalost, motivacija učenika ponekad izostane, što je razumljivo s obzirom na sve obveze koje imaju, kao i izazove putovanja.
ZAŠTO JE ČITANJE VAŽNO
Jedan od najvećih izazova s kojima se suočava kao profesorica je poticanje učenika na čitanje.
– Sve se manje čita, a sve više vremena provodi pred ekranima. Lektire se često svode na sažetke, a čak i tu postoji opasnost korištenja alata poput ChatGPT-a, koji može iskriviti informacije. Također, izražavanje je sve slabije, što se jasno vidi na državnoj maturi. S druge strane, katkad to ispadne dobro jer nas profesore natjera da upoznajemo moderne tehnologije i koristimo se njima. Jednostavno, ne možete predavati nešto isto kako ste predavali prije pet godina iako je to ista tema ili isto djelo; drukčiji su recipijenti i drukčiji je pristup – istaknula je.
Kad je riječ o čitanju, Ivana navodi:
– Točno se sjećam prve knjige koju sam pročitala — bila je to Ježeva kućica. Prije nego što sam je ustvari mogla sama čitati, čitao mi ju je tata i ja sam je naučila napamet. Poslije je bio velik broj knjiga, a omiljenu stvarno ne mogu odabrati, moram priznati. Prije našeg razgovora završila čitanje serijala njemačkog autora Olivera Pötzscha pod nazivom “Krvnikova kći”.
Također naglašava važnost čitanja od najranije dobi.
– Čitanje se treba njegovati od malih nogu. U školskom projektu koji smo radili s Tribusonovim djelom ‘Ne dao Bog većeg zla’, povezali smo književnost s filmom i strukom učenika, a pokazalo se kako suvremena tehnologija može potaknuti interes za čitanje. Ideja je bila napraviti digitalnu mapu bjelovarskih lokacija na kojima je sniman film i predstaviti to kao tematsku šetnju gradom.
LJUBAV PREMA FOTOGRAFIJI
Ivana nije samo profesorica; ona je i strastvena fotografkinja.
– Sve je počelo krajem osnovne škole kada sam pronašla staru Kodakovu kameru koju smo imali kod kuće. Uzela sam je i pokušala snimiti ono što moje oko vidi – zalaske sunca, pejzaž, more. Međutim, jednom prigodom kad sam odnijela razviti film, gospodin koji je tamo radio rekao mi je da je film preeksponiran, pa nisam uspjela dobiti ni jednu fotografiju. Ipak, metodom pokušaja i pogrešaka, ali i učenjem, uspjeh nije izostao, a prizori prirode i dalje me fasciniraju. Ta strast ostala je prisutna tijekom srednje škole, ali nešto manje, a nakon fakulteta prešla sam na digitalnu fotografiju. Prvo sam imala mali Sony, s kojim sam shvatila da nije toliko važan aparat koliko osoba koja stoji iza njega. Nakon Sonyja, koristila sam se Olympusovim fotoaparatom, otprilike 2008., a nakon nekoliko godina kupila sam prvi Fuji. Posljednje tri godine imam i Fuji – XT3. Moja je oprema osnovna; ima tu još onoga što bih voljela dodati, ali za sada imam dovoljno za ono što fotografiram. Fotografija je za mene velika strast. Teško je reći koliko fotografija imam, ali uvijek je manji broj onih baš jako dobrih – rekla je Ivana.
Sudjelovala je i na nekim skupnim izložbama, od Fotokluba Rijeka do lokalnih projekata poput BiloKlika i jedne školske izložbe koja je bila humanitarnog karaktera, ističe.
– Jedan od zanimljivih projekata u kojem sam sudjelovala bio je Projekt 52, koji se održao 2016. godine. Jedan od prijatelja fotografa (Mario Šoštarić) pokrenuo je tu inicijativu; svakog bi se tjedna snimala jedna fotografija o određenoj temi ili korištenjem određene fotografske tehnike. Taj projekt potaknuo me da istražim različite fotografske tehnike i natjerao me da proučim i naučim nešto novo. Na kraju godine skupili smo 52 fotografije. Osim toga, sudjelovala sam na nekim izložbama Fotokluba Rijeka, gdje se u ožujku održava i natječaj za autorice. Tri puta imala sam svoju fotografiju na njihovim skupnim izložbama. Također sam sudjelovala na susretima Fotooka, a jednom prilikom tema su bila vjenčanja. Isprva sam mislila da to nije za mene, jer više volim fotografirati prirodu i pejzaže. Ipak, ta jedna fotografija mladenke završila je na izložbi, što me iznenadilo – kazala je.
SPOJ SPORTA I FOTOGRAFIJE
Osim fotografijom Ivana se bavi i rekreativnim trčanjem.
– Bavim se rekreativnim trčanjem, ta navika počela je otprilike krajem studija. Kada sam se nakon studija vratila u Bjelovar, s povremenim prekidima nastavila sam trčati, no tijekom pandemije otkrila sam grupu na Facebooku pod nazivom ‘Hrvatska trči’. Nju su pokrenuli ljudi koji su organizirali virtualne utrke kada se nije moglo trčati zajedno. Svaka članica ili član bilježi svoje rezultate, a postoji čak i sustav plemenskog natjecanja. U tom sustavu odaberete pleme koje vas najbolje opisuje (opisi su vrlo zabavni i svako pleme ima svoju maskotu), a zajedničkim snagama nastojimo postići što veći broj pretrčanih (ili prehodanih) kilometara. Na kraju svake lige, koja ovisi o godišnjem dobu, proglašava se pobjednik. Grupa pruža odličnu motivaciju i njeguje pozitivno ozračje. Osim trčanja tu je i hodanje. Također volim provoditi vrijeme u prirodi, što često povezujem s fotografiranjem. Često odlazim na mjesta gdje signal za mobitel ne postoji, jer mi je to način opuštanja, tada se osjećam istinski slobodno – naglasila je.
PORUKA MLADIMA
Ivana je aktivna i u zajednici, surađujući s Bjelovarskim kazalištem te organizirajući izložbe učenika. Njezina poruka mladima glasi.
– Svi su u nečemu dobri, samo trebaju otkriti što ih zanima i u čemu se žele razvijati. Istražujte, učite i tražite ono što vas ispunjava.
Također, poručuje svima koji imaju želje da ih pokušaju ostvariti, ako ne sada, barem ih zabilježite, ne odustajte i doći će pravi trenutak.
MEDIJSKA PISMENOST JE KLJUČNA
– Što ih bolje poznajemo, to se bolje snalazimo s njima. Medijska je pismenost ključna, a znanje o medijima treba prenositi na mlađe generacije. Umjetnost nas obogaćuje, a mediji su tu da ih pravilno razumijemo i koristimo se njima – kazala je.
Razgovor s Ivanom Cikojom otkriva profesoricu koja ne samo da voli svoj posao, već živi umjetnost i strast prema stvaranju, bilo kroz fotografiju, čitanje ili rad s mladima. Tim uvidom u obrazovni sustav i njezin kreativni rad, jasno je da je Ivana inspiracija za svoje učenike, ali i širu zajednicu. To pokazuju i njezini napori u uključivanju moderne tehnologije i umjetnosti u obrazovanje, što otvara vrata novim oblicima izražavanja i kreativnosti u njihovim životima.
Ivana Cikoja zaključuje kako je umjetnost neprocjenjiva, a mediji su neizbježan dio naše svakodnevice.
Fotogalerija: Ivana Cikoja – privatni album
Foto naslovna-članak: Bjelovar.info
Tekst: AV
