Ljutnja, strah, bijes, sreća, ljubav, uzbuđenje… Samo su neki od osjećaja koji nas prate svakoga dana. S njima se susreću svi – i odrasli i djeca – no upravo ih najmlađi tek uče prepoznati, razumjeti i izraziti. Upravo o dječjim emocijama i načinima kako ih približiti djeci više smo saznali na zanimljivom predavanju i radionici u III. osnovnoj školi Bjelovar.
Ondje već neko vrijeme učenike trećih razreda posjećuje neobičan gost – krokodil po imenu Krok. Na svaku nastavu dolazi s koferom u kojem donosi novu priču, odnosno situaciju koja ga vodi do određene emocije. Ovoga puta Krok se susreo s osjećajem ljubavi.
Ovaj kreativan i edukativan pristup učenju o emocijama osmislila je profesorica psihologije Mirjana Skukan. Upravo nam je ona približila kako radionice izgledaju u praksi te objasnila na koji način roditelji i učitelji mogu pomoći djeci da bolje razumiju i izraze svoje osjećaje.
Djeca već od najranije dobi prolaze kroz čitav spektar emocija, no način na koji ih doživljavaju i pokazuju mijenja se s odrastanjem. Upravo o tim razlikama i načinima prepoznavanja osjećaja govori Mirjana Skukan.
– Djeca i mladi doživljavaju veliku paletu različitih osjećaja baš kao i mi odrasli. Od onih najjednostavnijih kao što su sreća, tuga, radost, do nekih složenijih kao što su na primjer ljubav i zahvalnost. Ovisno o dobi učenika, oni te osjećaje manifestiraju na različite načine, ali generalno ih u stvari možemo prepoznati na osnovu ponašanja djeteta. Što su djeca starija, to češće imaju i tendenciju sakrivanja svojih osjećaja. Mlađa djeca ih jasnije pokazuju, osobito kad se radi o osnovnim osjećajima. Kod mlađe djece vrlo lako možemo prepoznati ljutnju, strah, sreću… – započinje Mirjana Skukan, prof. psih.
Kako bi djeca lakše razumjela ono što osjećaju, u školi se provode posebne radionice koje kroz priču i igru približavaju emocije. Jedna od njih je i projekt koji već drugu godinu daje konkretne rezultate.
– Radionica „Emocionalni detektivi u potrazi za osjećajem“ je projekt koji provodimo u našoj školi već drugu godinu za redom. On je namijenjen učenicima trećih razreda, a cilj je da se kroz interaktivno učenje i čitanje priča potakne razvoj emocionalne inteligencije kod djece te da im se pomogne bolje razumjeti i izražavati vlastite osjećaje. Kroz vođene aktivnosti nakon čitanja, djeca uče prepoznavati osjećaje likova iz priča, povezuju ih s vlastitim iskustvom i na taj način razvijaju strategije za pozitivno upravljanje emocijama. To je osobito važno kada se djeca suočavaju s neugodnim emocijama kao što su ljutnja, tuga, nesigurnost – pojašnjava nam Mirjana Skukan.
Kroz dosadašnji rad učenici su već prošli niz različitih emocionalnih stanja, što pokazuje širinu i kontinuitet ovog projekta.
– Tijekom ove dvije godine učenici su upoznali sedam različitih osjećaja i naučili mehanizam nastanka emocija i njihovu povezanost s našim mislima, tjelesnim reakcijama i ponašanjem – potvrđuje Skukan.
Kako djeca odrastaju, mijenjaju se i emocionalni izazovi s kojima se susreću, a posebno su izraženi u školskom okruženju i razdoblju adolescencije.
– Mlađa djeca najviše imaju problem s nošenjem s neugodnim osjećajima kao što su strah i ljutnja, dok kod starijih učenika sve češće uočavamo anksioznost, nesigurnost pa i neka depresivna stanja. Adolescencija je razdoblje kada se javljaju prve ljubavi i osjećaj zaljubljenosti. U tom razdoblju mladim ljudima jako je važan osjećaj pripadanja, ali se nerijetko susrećemo i s ljutnjom koja je često vezana uz njihovo viđenje svijeta i izgradnju vlastitog identiteta – pojašnjava Skukan.
Važan korak u razvoju emocionalne zrelosti je način na koji odrasli reagiraju na dječje emocije i kako ih usmjeravaju.
– Kako im možemo pomoći? Tako da prihvaćamo njihove emocije, ali i postavljanjem granica i učeći ih da su sve emocije normalne i da je u redu da smo nekada tužni, nekada nas je strah, a nekada smo ljuti. Važno je naučiti primjereno reagirati na te osjećaje, odnosno iskazivati ih na primjeren način – ističe Skukan.
Roditelji često prvi primijete promjene u ponašanju djeteta koje mogu upućivati na unutarnje teškoće ili emocionalne izazove.
– Važno je da roditelj dobro poznaje svoje dijete i uočava neke promjene na njegovom ponašanju. Te promjene u djetetovom ponašanju nam najčešće ukazuju na to da se s djetetom nešto događa ili da možda doživljava neugodne emocije. Roditelji im mogu pomoći tako da imaju blizak i otvoren odnos sa svojom djecom i da se uz njih dijete osjeća sigurno te da sigurno govori o svojim osjećajima. Naglasila bih da je jako važno da roditelj svojim primjerom pokazuju djeci kako je u redu biti tužan ili npr. ljut. To su često neke emocije koje mi odrasli sakrivamo pred djecom. Važno je djeci vlastitim primjerom pokazati kako se adekvatno nositi s neugodnim osjećajima – pojašnjava Skukan.
Osim roditelja, važnu ulogu u razvoju emocionalnih vještina imaju i učitelji, koji kroz svakodnevni rad mogu poticati otvorenost i razumijevanje.
– Učitelji trebaju stvoriti okruženje u kojem će se dijete osjećati sigurno i otvoreno govoriti o svojim osjećajima. Kroz različite radionice, ali i kroz obradu svakodnevnih nastavnih sadržaja npr. na nastavi hrvatskog jezika, likovne kulture, glazbene kulture učitelji mogu poticati djecu na prepoznavanje, imenovanje emocija i njihovo izražavanje. Mogu ih poučiti i različitim tehnikama nošenja s neugodnim emocijama kao što su na primjer tehnike disanja, mindfulness i neke slične jednostavne tehnike – navodi.
Kod mlađe djece posebno je važno pronaći načine izražavanja koji ne ovise isključivo o riječima, već uključuju igru i kreativnost.
– Manja djeca će teško moći verbalizirati ono što ih muči i verbalizirati svoje osjećaje i zato su igra ili bilo kakav oblik kreativnog izražavanja odličan način da oni iskažu te svoje osjećaje. Jako je važno da dijete iskaže neugodne osjećaje i da ih ne potiskuje. Crtanje je sigurno odličan način pogotovo kod manje djece. Igranje uloga je također dobar način na koji djeca mogu učiti kako biti empatična, ali i kako na primjeren način mogu iskazati svoje osjećaje – navodi samo neke od primjera.
Školsko okruženje donosi i specifične situacije u kojima djeca intenzivno proživljavaju određene emocije, osobito u odnosima s vršnjacima.
– U školi djeca često doživljavaju ljutnju ili tugu vezano uz neke vršnjačke odnose. Ponekad mlađa djeca, ako ne dobiju nešto što baš žele u tom trenutku, budu ljuta pa čak i bijesna. Strah i anksioznost su emocije koje se javljaju u ispitnim situacijama, što sve češće primjećujemo u školama – kaže Skukan.
Ipak, važno je naglasiti da škola nije samo mjesto izazova, već i brojnih pozitivnih emocionalnih iskustava.
– Važno je da roditelji i učitelji poznaju dijete i da uoče ponašanja koja nisu tipična i uobičajena za dijete. Ne smijemo nikako zaboraviti da je škola mjesto gdje djeca doživljavaju puno ugodnih osjećaja, ne samo neugodnih. To je mjesto puno veselja, radosti, osjećaja sigurnosti, pripadanja, ljubavi – podsjeća Skukan.
Suradnja između roditelja i učitelja ključna je za pravovremeno prepoznavanje i razumijevanje dječjih potreba.
– Za zdrav i cjelovit razvoj djeteta iznimno je važna dobra suradnja i komunikacija roditelja i učitelja. Nažalost, zbog današnjeg tempa života i načina kako roditelji žive često djeca u stvari više vremena provedu s učiteljicom nego s roditeljima. Jako je važna razmjena informacija, ali i otvorenost, iskrenost i međusobno razumijevanje te svijest i učitelja i roditelja da svi imamo isti cilj, a to je zdravo, zadovoljno i sretno dijete – ističe Skukan.
Na kraju, sve se svodi na male, svakodnevne korake koji dugoročno čine veliku razliku u dječjem emocionalnom razvoju.
– Smatram da je najvažnije da roditelj bude prisutan u djetetovom životu, da nađe vremena za zajedničku igru, za druženje, za neke zajedničke aktivnosti. Tako se stvara odnos koji djetetu daje osjećaj sigurnosti da može roditelju pokazati i neugodne i ugodne osjećaje – zaključuje Mirjana Skukan.
Ova priča pokazuje koliko je važno djeci od najranije dobi pružiti prostor za razumijevanje i izražavanje emocija. Kroz kreativne pristupe poput krokodila Kroka i zajednički angažman učitelja i roditelja, djeca ne uče samo prepoznati osjećaje, već i razvijaju vještine koje će im pomoći u svakodnevnom životu. Upravo takvi mali, ali promišljeni koraci čine temelj za odrastanje u emocionalno stabilne i samopouzdane osobe.
Foto: Bjelovar.info
