Mnogi zdravstveni radnici i pored svog radnog vremena iskustvo i stručnost nesebično dijele. Jedan od njih je i Dario Gazić, inače i predsjednik bjelovarsko-bilogorske podružnice Hrvatske komore medicinskih sestara. Zahvaljujući Darijevom angažmanu i susretljivosti Radio Terezije, Bjelovarčani i oni iz njihove bliže okolice imaju priliku putem valova toga radija svakoga petka od 16 sati iz prve ruke doznati o mnogim medicinskim pojavnostima, specifičnostima liječenja i općenito o zdravstvenoj njezi i mogućnostima koje imaju u zdravstvenim i drugim ustanovama u svom gradu, u emisiji pod nazivom „Sa zdravljem na ti“. Nerijetko svjedočimo i uličnim susretima u kojima ovaj humanitarac rado pomaže svojim sugrađanima u nevolji. U posljednje vrijeme sve više onima koji boluju od neizlječivih bolesti. Iz jednog takvog, kaže, došao je i do spoznaje da je palijativna skrb u bjelovarsko-bilogorskom kraju prilična nepoznanica.
– Sada već godinu dana imamo mobilni palijativni tim koji izvrsno radi i uskoro ćemo imati još jedan. No, mnogi naši sugrađani još uvijek su nedovoljno upoznati koja je uloga toga tima i kako mogu ostvariti pravo na njegovu pomoć. Zbog toga često progovaram upravo na tu temu – kaže Gazić.
Usto, dodaje, kroz iskustvo nametnula se još jedna tema o kojoj se premalo govori, a to je duhovno stanje svih ljudi, pogotovo oboljelih. Zbog toga sve češće nastoji pomoći oboljelima da i u tom smislu okrijepe svoj organizam.
S njegovom spoznajom slaže se velečasni Branko Fresl, župnik katedralne Župe svete Terezije Avilske u Bjelovaru, koji je upravo i bio jedan od gostiju u spomenutoj emisiji.
– Čovjek i čovjekova potreba za duhovnom skrbi i pomaganju u teškim trenucima, kada je osoba bolesna i u posljednjim trenucima života je sveprisutna. Želimo približiti ono što nam crkva daje. Čovjek je kompleksno biće i ne može se svesti samo na ono što hoda po ovo zemaljskom svijetu i ne gledamo ga samo po tome kako izgleda nego po onome što je uspio dobro učiniti, gledamo ga od rođenja do konca života po onome što je govorio, živio ili po radosti koju je unosio. Kada se na koncu opraštamo od čovjeka i kada gledamo ono nepomično tijelo znamo da to nije samo ono što je čovjeka činilo nego da postoji duh i duša njegova koja ne može umrijeti, dakle vapi za zdravljem, prvenstveno za tjelesnim zdravljem. Prvi dio života se ne osvrćemo i ne razmišljamo o zdravlju, ali kada nas zadesi bolest onda počnemo puno ulagati ne bismo li opet dobili zdravlje, no teško ga je povratiti. Medicina nam pruža medikamente kojima možemo liječiti neke kratkotrajne bolesti, ali dugotrajne i kronične održavamo da uz njih možemo živjeti. Čovjek ima potrebu da svaki nemir u sebi iznutra pogađa. Kada dobije vijest da ima karcinom to se odražava na njegov duh, na njega samoga i čovjek doživljava bol i izvana na tijelu i iznutra, na duhu. Najljepše što može obitelj i okolina je da budu tu – podsjeća velečasni Fresl.
Uloga duhovnika u palijativnoj skrbi, dodaje, vrlo je velika i jasno je da on mora posjedovati čitav spektar kompetencija. Suvremeni uvjeti života utječu na produljenje čovjekova života, ali istovremeno zahtijevaju dostojanstven pristup čovjeku u njegovim teškim danima starosti, nemoći ili bolesti. Dostojanstvo pristupa osobama u palijativi pretpostavlja ponajprije općeljudske kompetencije duhovnika, uljudnost, otvorenost i osjetljivost kod prenošenja kulturnih i vjerskih vrijednosti. On treba biti čovjek povjerenja, treba znati prije svega slušati i povjerljiv razgovor čuvati tajnom.
– Čovjek kada iznutra osjeća da je ljubljen i voljen, počinje iznutra neka vrsta ozdravljenja. I taj put bilo da je kratkotrajan ili dugotrajan potrebno je da se čovjek oslobodi i u duhu, na svojoj duši. Zato crkva stavlja naglasak da postoje dva sakramenta ozdravljenja. To je ta dimenzija da ne zaustavlja čovjeka samo na tijelu nego da i tijelo i duh treba liječiti, pomagati ne bi li mogao čovjek napredovanja ili barem čvrstoćom svoga duha podnositi teret boli i zbog toga je krivo pojmiti da je bolesničko pomazanje posljednja pomast. Mi nekada nepravedno one koji boluju na psihi, ne na tijelu, ne znamo mogu li se dobro uključiti i biti dio zajednice, kao da se bojimo, a zapravo je on i dalje čovjek sa svim svojim teretom. Pogotovo pod teretom vremena i društva koje ima puno utjecaja da se čovjek tako osjeća. Isus je obično započinjao razgovor s takvima i pitao ga što treba. Isus bi pitao vjeruješ li, i jesi li spreman prihvatiti. Boje se u sebe pustiti silinu duha, a znamo da smo bez toga prazni. I u našem gradu ima asistenata, hagioterapeuta, koji liječe i dušu i tijelo, koju je u nas započeo profesor Ivančić. Crkvi je poslanje da brine i prepozna. Imamo i pastoralna vijeća koja bi trebala prepoznati u svom okruženju ljude kojima bi trebalo pristupiti i na njim trebaju ukazivati. Treba ih prepoznati i pokazati da zajednica brine o njima. Crkva ima jedan od sakramenata bolesničko pomazanje, koje se ne zove posljednja pomast. Dugo se tako nazivalo i nepravda mu se činila pa je ispalo da je to samo za one na samrti. Drugi sakramenata ozdravljenja je sveta ispovijest. Pomazanje pomaže da kad sam na i na tijelu osjećam, ili sam u teškoj bolesti ili se pripremam na neki zahvat mogu potražiti da mi i Božja pomoć i utjeha i njegova samilost milosrđe bude uz mene u tim trenucima. Da mi i duh ojača da mogu podnositi ili nositi križ bolesti – tumači velečasni Fresl.
Koliko je duhovnost važna sastavnica cjelokupne brige za dostojanstvo čovjekova življenja u najtežim situacijama bolesti ili starosti govori i dr. sc. Vinka Bešlić u svojoj knjizi „Duhovnost i duhovnik u palijativnoj skrbi“.
– Povećani interes za duhovnošću uopće, a napose u medicini, potvrđuje još jednom važnost holističkog pristupa čovjeku u palijativnoj skrbi. Monistički dualizam naglašava međusobno prožimanje duha, duše i tijela u čovjekovu življenju. Iz ovog proizlazi da duhovna dimenzija ima vrlo važnu ulogu. Tri najveće religije svijeta na njima svojstven način govore o smislu čovjekova života i smrti te o duhovnim vrijednostima, koje nadilaze čovjekov ovozemaljski život. U palijativnoj skrbi je bitna prisutnost duhovnika, koji će pokušati pomoći čovjeku u iznimno teškim situacijama za njega i njegovu obitelj, da im bude blizu, sluša ih, razumije i pokuša im otkriti istinske neprolazne vrijednosti. Duhovnik se sa svojim kompetencijama znanja i iskustva stavlja na raspolaganje ne samo čovjeku u palijativnoj skrbi nego i njegovoj rodbini kao i osoblju u palijativnom timu – ustvrđuje dr. sc. Bešlić i zaključno kaže kako u nekim etapama svoga života, napose u susretu s bolesti te sa svojom ograničenosti, smrti, starosti ili nemoći izranjaju na površinu pitanja o smislu života, patnje i smrti.
Sigurno je da u takvim situacijama čovjek treba pomoć drugih, svojih najbližih, prijatelja, liječnika, psihologa, duhovnika, ali mnogih drugih ljudi koji su, poput čovjeka s početka ove naše priče, uvijek tu na dohvat ruke.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
