Palijativna skrb – tema o kojoj se još uvijek govori tiho
U Hrvatskoj se o palijativnoj skrbi još uvijek govori tiho, gotovo sramežljivo, premda njezina važnost za dostojanstvo života u posljednjim fazama bolesti ne može biti dovoljno naglašena. No postoje županije u kojima tišina polako ustupa mjesto konkretnim djelima.
Međimurska županija jedna je od prvih triju u Hrvatskoj u kojima je uspostavljen mobilni palijativni tim. Također, jedna je od županija koja najdulje ima udrugu za palijativnu skrb „Pomoć neizlječivima“, koja kontinuirano i aktivno djeluje više od 15 godina s velikim rezultatima. U toj županiji palijativna skrb posljednjih godina zauzima sve važnije mjesto u zdravstvenom i socijalnom sustavu, odgovarajući na potrebe onih koji se suočavaju s teškim, neizlječivim bolestima.
Iako još uvijek postoje brojni izazovi u organizaciji i dostupnosti usluga, upravo zahvaljujući predanom radu stručnjaka i volontera situacija se postupno mijenja nabolje.
Jedna od ključnih osoba u tom procesu je Renata Bermanec, jedina osoba u Hrvatskoj sa službenom edukacijom – magisterijem znanosti iz palijativne skrbi i dvadesetogodišnjim iskustvom u palijativnoj skrbi u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji. Kao koordinatorica za palijativnu skrb u Međimurskoj županiji, zaposlena u Domu zdravlja Čakovec, neumorno zagovara dostojanstvenu skrb za najranjivije članove društva.
Kroz njezinu priču i iskustva otkrivamo svakodnevicu palijativne skrbi u tom dijelu Hrvatske – između institucionalne podrške, ljudske topline i tihe borbe za dostojanstvo svakog pacijenta.
Sustav koji raste uz predanost i suradnju
Palijativna skrb u Međimurskoj županiji u posljednjih deset godina značajno je napredovala. No, kako ističe Bermanec, ostaju konkretni izazovi u provedbi strategije i osiguravanju trajnih rješenja za potrebe najugroženijih bolesnika.
– Palijativna skrb nije samo briga za teško bolesne. To je i briga za njihove obitelji, njihove domove, za dostojanstvo i mir u najosjetljivijim trenucima života – naglašava Bermanec, koja već više od 20 godina predano gradi sustav koji se danas u Međimurju prepoznaje kao primjer dobre prakse.
Županija danas ima mobilne timove, veliku posudionicu medicinskih pomagala, pa čak i psihološku podršku koju pruža psihologica u domovima bolesnika. No i dalje nedostaje stručnog kadra i nacionalne strategije koja bi definirala sljedeće korake u razvoju i sustav učinila održivim i ravnomjerno dostupnim u cijeloj Hrvatskoj.
„Skrb se mora pružati do samog kraja života, ali i u žalovanju“
– Palijativna skrb je briga o oboljelima od neizlječivih, uznapredovalih bolesti – bez obzira na dijagnozu. Ona uključuje i obitelj, i vrijeme žalovanja. Najveća skupina bolesnika su onkološki bolesnici, ali jednako se brinemo i za one s neurološkim bolestima, uznapredovalim moždanim udarima ili u dubokoj starosti kada se pogoršava više bolesti istodobno.
Sustav u Međimurju funkcionira tako da se mnoge službe isprepliću, povezuju i nadopunjuju ovisno o opisu posla, znanju i drugim ljudskim i profesionalnim vrlinama: postoje dva koordinatora za palijativnu skrb u Međimurskoj županiji pri Domu zdravlja Čakovec, dva mobilna palijativna tima, bolnički tim za palijativnu skrb, Udruga za palijativnu skrb „Pomoć neizlječivima“ u sklopu koje djeluje posudionica pomagala te palijativni odjel koji je u osnivanju u Županijskoj bolnici Čakovec. Ali palijativna skrb ne bi postojala bez već postojećih službi u zdravstvenom i socijalnoj sustavu: bolnice, hitne službe, liječnika obiteljske medicine, medicinskih sestara u svim zdravstvenim službama kao i domova za starije, zavoda za socijalnu skrb, duhovnika i drugo.
– Već 15 godina nastojimo ostvariti potrebe svakog područja županije, po uzoru na Europu i svijet, kako bi se skrb pružala i u kući bolesnika, i u bolnici, i u domovima za starije – jednako do samog kraja, uz dostojanstvo za bolesnika i mirna sjećanja za obitelj – govori Bermanec.
Udruga „Pomoć neizlječivima“ – pokretač promjena
Od 2010. godine u Međimurju djeluje Udruga „Pomoć neizlječivima“, koju su pokrenule Renata Bermanec i pedijatrica Verica Jačmenica Jazbec.
Inspiraciju je Bermanec pronašla u Velikoj Britaniji, gdje je još 2006. godine tijekom studija i rada promatrala kako udruge i civilno društvo aktivno sudjeluju u razvoju hospicija i palijativne skrbi.
Danas Udruga broji 50 članova, vodi veliku posudionicu pomagala (s više od stotinu bolničkih kreveta, 200 kolica, velikim brojem antidekubitalnih madraca, hodalica, toaletnih stolica i drugih vrijednih medicinskih aparata) te zapošljava i psihologinju koja dolazi u domove bolesnika.
– Mobilni palijativni tim Doma zdravlja Čakovec bio je jedan od prva tri u Hrvatskoj. Danas imamo 2 tima međutim, u mobilnim timovima u Hrvatskoj su još uvijek zaposleni samo liječnici i medicinske sestre, a ne i svi drugi profesionalci koji čine interdisciplinarni tim, prije svega psiholozi i socijalni radnici. Velika je potreba Međimuraca i otvaranje posebnog Odjela za palijativnu skrb jer su to odjeli na kojima postoji specifičan pristup radu profesionalaca i skrbi za bolesnike, a koji su neophodni u pružanju palijativne skrbi i ne mogu se ostvariti na akutnim odjelima u bolnici – naglašava Bermanec.
Najveća prepreka – manjak stručnjaka
Najveći izazov ostaje manjak stručnog kadra potrebnog za pružanje cjelovite i kontinuirane skrbi, koji nije definiran u minimalnim uvjetima za organizaciju službi palijativne skrbi u Hrvatskoj.
– Palijativna skrb je interdisciplinarna – liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici, psiholozi i brojni drugi stručnjaci moraju raditi zajedno, odlučivati zajedno i biti jednako vrijedni u svom radu. Jedna osoba ne može nadomjestiti ono što čini tim različitih profesionalaca. A u Hrvatskoj se, nažalost, ugovaraju, tj. plaćeni su za rad u palijativnoj skrbi samo liječnici i sestre. To je glavna prepreka – kaže Bermanec.
Osim kadra, problem je i razdvojenost sustava zdravstva i socijalne skrbi, koji u praksi moraju biti snažno povezani jer palijativna skrb istodobno iziskuje pomoć i podršku u fizičkim, psihičkim, socijalnim i duhovnim poteškoćama.
Potreba za većom javnom sviješću
Dok druge države provode kampanje, televizijske programe i radionice o palijativi, u Hrvatskoj se o toj temi govori povremeno i nedovoljno.
– Mi smo u Međimurju godinama išli od sela do sela, po župama i pričali ljudima o palijativnoj skrbi. Pomaci su vidljivi, ali na nacionalnoj razini to mora biti kontinuirano, puno češće i snažnije – ističe Bermanec.
Lekcija za mlađe generacije
Na kraju Bermanec naglašava koliko je važno učiti mlađe generacije o životu, pa i o onim teškim trenucima.
– Kad djecu previše štitimo od boli i gubitaka, uskraćujemo im iskustvo koje im kasnije daje snagu. Zato ih ne treba micati iz teških životnih događaja – posjeta bolesnoj baki, sprovoda ili boravka uz teško bolesne. Upravo u tim trenucima uče da je ljudsko zajedništvo ono što nam pomaže da prebrodimo životne poteškoće – zaključuje mr. sc. Renata Bermanec.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: dzck.hr/palijativna-skrb
