Hrvatska književnica, novinarka i kolumnistica Vedrana Rudan preminula je u utorak, 18. kolovoza, u 76. godini života nakon duge i teške bolesti. Vijest o njezinoj smrti objavljena je na njezinoj službenoj Facebook stranici, uz rečenicu koja možda najbolje opisuje njezin odnos prema životu i smrti – „Vedrana je otišla na područje bez signala“.
Rudan se posljednjih godina borila s teškim i rijetkim oblikom raka žučnih kanalića. O svojoj bolesti otvoreno je govorila, bez uljepšavanja i bez straha da će javnosti pokazati i onu najtežu stranu vlastitog života.
U ožujku 2025. godine, gostujući u emisiji „Nedjeljom u 2“, govorila je o dijagnozi, liječenju i spoznaji da se život približava kraju. Tada je, na sebi svojstven način, govorila i o smrti.
„Svi se bojimo smrti, ali smrt je normalni dio života. Ne možeš ti sad dovijeka živjeti“, kazala je tada Rudan.
A svoju je posljednju poruku javnosti sažela rečenicom koja danas dobiva posebno snažno značenje:
„Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“
Žena koja nikada nije birala lakši put
Vedrana Rudan bila je jedna od najprepoznatljivijih hrvatskih književnica i javnih osoba. Njezin britak, izravan i često provokativan stil desetljećima je izazivao reakcije, polemike i rasprave. Jedni su je obožavali upravo zbog toga što je govorila ono što drugi nisu htjeli ili smjeli, dok su drugi njezine stavove i način izražavanja često kritizirali.
No upravo je ta beskompromisnost bila njezin zaštitni znak.
Rođena je 29. listopada 1949. u Opatiji, a diplomirala je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Tijekom života radila je različite poslove – bila je učiteljica, turistički vodič, novinarka i književnica.
Pisala je za brojne hrvatske medije, a svojim je tekstovima godinama komentirala društvo, politiku, odnose među ljudima, položaj žena, obitelj i vlastito iskustvo.
„Uho, grlo, nož“, „Dabogda te majka rodila“ i brojna druga djela
Književnu publiku snažno je privukla već debitantskim romanom „Uho, grlo, nož“, objavljenim 2002. godine. Slijedili su romani i zbirke među kojima se posebno izdvajaju „Ljubav na posljednji pogled“, „Crnci u Firenci“, „Dabogda te majka rodila“ i „Doživotna robija“.
Njezine su knjige prevođene na brojne strane jezike, a prema njezinim djelima nastale su i kazališne predstave koje su izvođene u Hrvatskoj i inozemstvu.
Godinama je pisala i na blogu „Kako umrijeti bez stresa“, kroz koji je s čitateljima dijelila svoje poglede na svakodnevicu, društvo i politiku, ali i vlastita životna iskustva.
„Nisam ni znala da ih ima“
Govoreći o bolesti, Rudan je često isticala ono što ju je najviše iznenadilo – ljudi.
„Budući da sam se redovito kontrolirala, rak je bio operabilan. Operacija je dobro prošla, limfni čvorovi bili su čisti i sve je bilo kako treba. Prva kontrola dobro je prošla i nije bilo metastaza. No na drugoj kontroli, u roku od dva mjeseca, već je bilo mnogo metastaza“, kazala je u „Nedjeljom u 2“.
U bolesti je, kako je govorila, otkrila i nešto što prije nije očekivala.
„Nisam nikad sumnjala da postoje dobri ljudi, nego nisam ni znala da ih ima.“
Upravo su joj ti ljudi, govorila je, dali posebnu snagu.
„To me strašno razveselilo, da ću umrijeti sa spoznajom da postoje dobri ljudi. Ali te dobre ljude nitko ne snima, tu nema kamera, za njih se ne zna.“
Vedrana Rudan otišla je danas. No njezine knjige, tekstovi, kolumne i rečenice koje su često znale pogoditi ravno u srž društva ostaju.
I možda je zato njezina posljednja poruka i najviše u njezinu stilu – nije otišla zauvijek, samo na mjesto bez signala.
Izvor: magazin.hrt.hr – Facebook/ Službena stranica Vedrane Rudan
Foto naslovna: Službena stranica Vedrane Rudan
