Kada je 2018. godine potpuno izgubila vid, Dragica Bagarić morala se suočiti s velikom životnom promjenom. No, unatoč zdravstvenim teškoćama, nije izgubila ono što je najviše veseli – ljude, druženja, izlaske, ples i odlaske u kupnju. Članica Udruge slijepih Bjelovar danas ima 72 godine, a njezina priča pokazuje da gubitak vida ne mora značiti odustajanje od života, vlastitih navika i svega onoga što čovjeka čini sretnim. Uz pomoć supruga, pratiteljice i drugih ljudi, Dragica nastoji sačuvati svoju samostalnost i aktivno živjeti.
Svoju životnu priču Dragica Bagarić podijelila je tijekom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa i Svjetskog dana vida, koje je Udruga slijepih Bjelovar održala u petak, 16. listopada, u središtu Bjelovara.
Iza nje su godine borbe s glaukomom, brojne zdravstvene teškoće i postupno pogoršavanje vida. Ipak, kada govori o sebi, Dragica ne želi da njezin život bude sveden samo na bolest i ono što više ne može. Naprotiv, najviše govori o onome što još može, što voli i čemu se raduje.
Godine borbe s glaukomom, a potom potpuni gubitak vida
Dragica se s glaukomom, bolešću koja oštećuje očni živac, borila godinama, a da u početku nije ni znala što se događa s njezinim vidom. Kako se prisjetila, tek je tijekom pregleda shvatila koliko je stanje ozbiljno. Uslijedile su operacije i pokušaji da se vid sačuva.
Prema njezinim riječima, glaukom se pojavio i kod drugih članova njezine obitelji, zbog čega vjeruje da je riječ o nasljednoj sklonosti. Bolest je s vremenom napredovala, a 2016. godine vid joj se sveo na vrlo mali ostatak. Otišla je i na operaciju u zagrebačku kliniku Svjetlost, no unatoč liječenju, 2018. godine potpuno je oslijepila. U međuvremenu je dobila i dijabetes, što je dodatno otežalo njezino zdravstveno stanje.
Gubitak vida promijenio je njezinu svakodnevicu, ali nije izbrisao njezinu potrebu za ljudima i druženjem. Upravo je to ono što Dragica posebno naglašava.
„Ja sam puna života, volim društvo i sve ljude”
– Ja sam puna života. Mene veseli društvo, sve ljude volim. Jako se puno družim, volim ići na ples i na kave s prijateljicama – priča Dragica.
Dodaje kako se promijenio i njezin pogled na ljude. Prisjetila se da je nekada, dok je vodila trgovinu, znala ljude procjenjivati prema njihovu izgledu i položaju. Danas na to gleda drukčije.
– Sada su mi svi ljudi isti. Sve ljude volim – kaže.
U tim jednostavnim riječima krije se važna poruka njezine priče. Životna iskustva, bolesti i gubici mogu promijeniti čovjekove prioritete, ali i način na koji gleda sebe i druge. Dragici su danas najvažniji dobri ljudi, druženje i mogućnost da nastavi raditi ono što je veseli.
I dalje kuha, ide u kupnju i voli šoping
Iako ne vidi, Dragica nastoji zadržati što više samostalnosti u svakodnevnom životu. Kod kuće kuha uz suprugovu pomoć. On joj pripremi ono što je potrebno, primjerice oguli namirnice, a ona nastavlja s pripremom hrane.
Važno joj je da sve bude na svom mjestu jer joj upravo poznat raspored stvari olakšava snalaženje. Takve sitnice, koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo, za osobu koja ne vidi mogu biti ključne za svakodnevno funkcioniranje.
Ipak, jedna joj stvar posebno teško pada – čitanje. Budući da ne može sama pročitati ono što joj je potrebno, oslanja se na pomoć supruga i videćih pratitelja. No ni ta joj prepreka ne oduzima želju za izlascima i aktivnim životom.
Posebno voli odlaske u kupnju. U tome joj mnogo znači pratiteljska podrška, zahvaljujući kojoj može otići u grad, nabaviti ono što joj treba i provoditi vrijeme izvan kuće.
– Ja volim ići u šoping, to me čini veselom – kaže Dragica.
Pratiteljica Maja pomaže joj da ostane aktivna
Dragica ima pravo na 60 sati mjesečno pratiteljske podrške, a termine dogovara s Majom, s kojom je, kako ističe, posebno povezana. U kupnju odlazi i uz pomoć drugih videćih pratiteljica i pratitelja, čija joj podrška omogućuje veću samostalnost i aktivno sudjelovanje u svakodnevnom životu.
Zajedno odlaze u nabavu, a Dragica kaže kako pritom zna napuniti i prtljažnik automobila. Takvi joj izlasci omogućuju da sama sudjeluje u odabiru i kupnji onoga što joj treba, umjesto da o svemu mora ovisiti o drugim ljudima.
Suprug joj pomaže koliko može, no i sam je starije životne dobi te ima poteškoća s pamćenjem. Zato je podrška pratitelja za Dragicu posebno važna. Ona joj ne znači samo pomoć u obavljanju svakodnevnih obveza nego i mogućnost da zadrži dio samostalnosti, nastavi izlaziti i ostane povezana sa svojom okolinom.
Ipak, zbog problema s kralježnicom i kukovima ne može dugo hodati. To joj otežava kretanje, no nije je odvratilo od jedne od omiljenih aktivnosti – plesa.
„Kad dođu zabave, plešem cijelu noć”
Dragica posebno voli zabave i ples. Iako je zbog bolova u kralježnici i kukovima kretanje ponekad teško, ne želi se odreći trenutaka u kojima uživa.
Kako kaže, prije zabave nastoji ublažiti bolove lijekovima koje koristi, a potom se prepusti glazbi i plesu.
Njezina priča pritom ne govori o tome da su zdravstvene teškoće nestale ili da je svakodnevica bez izazova. Ona otvoreno govori o ograničenjima s kojima se susreće, ali i o načinima na koje nastoji sačuvati ono što joj donosi zadovoljstvo.
Druženje s prijateljicama, odlazak na kavu, kupnja i ples za nju nisu tek usputne aktivnosti. To su trenuci zbog kojih se osjeća povezano s drugima i koji joj pomažu da život i dalje bude ispunjen.
Podrška koja ne oduzima samostalnost, nego je omogućuje
Dragicina priča važna je i zbog toga što pokazuje koliko podrška može promijeniti svakodnevicu osoba s oštećenjem vida. Ona ne očekuje da drugi sve naprave umjesto nje. Želi nastaviti kuhati, odlaziti u kupnju, družiti se i sudjelovati u životu zajednice, a pomoć joj omogućuje da to čini u skladu sa svojim mogućnostima.
Upravo je to jedna od važnih uloga Udruge slijepih Bjelovar – pružiti članovima informacije, povezati ih s dostupnim oblicima podrške i poticati aktivnosti koje im omogućuju veću samostalnost i kvalitetniji život.
Kroz različite programe, druženja i podršku volontera nastoji se pokazati da slijepe i slabovidne osobe nisu samo ljudi kojima je potrebna pomoć. One imaju svoje interese, želje, navike i sposobnosti, a uz odgovarajuće uvjete mogu biti aktivni članovi zajednice.
Dragica Bagarić to pokazuje vlastitim primjerom. Ne skriva koliko joj je život postao zahtjevniji nakon što je izgubila vid, ali ne želi da ta činjenica bude jedino po čemu će je ljudi pamtiti.
Ona je žena koja voli ljude, kave s prijateljicama, kupnju, kuhanje i ples. Žena kojoj je potrebna pomoć u nekim svakodnevnim situacijama, ali koja se i dalje veseli izlascima i novim susretima.
Njezina priča podsjeća da podrška nije zamjena za samostalnost, nego često upravo ono što čovjeku omogućuje da je sačuva. A ponekad je za kvalitetniji život dovoljno ono što Dragica tako jednostavno opisuje – imati ljude uz sebe, priliku izaći iz kuće i razlog zbog kojeg se vrijedi veseliti novom danu.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 03/26 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Ostvarivanje prava građana na javno informiranje – Starost s podrškom: kako zajednica, obitelj i sustav skrbi pomažu starijima u BBŽ
Foto: Bjelovar.info
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
