Veseo duh zajedništva jučer je obilježio radionicu “Bilogorski pisanac” u Velikom Trojstvu.
Udruga Bilogorski turistički put u kušaonici OPG-a Bačak organizirala je ovo događanje koje je okupilo sve generacije.
Predsjednik BTP-a Slaven Klobučar nije skrivao zadovoljstvo odrađenom radionicom.

– Izuzetno smo zadovoljni odazivom ne samo djece, nego i svih generacija koje su bile s nama. Okupilo se 26 osoba. Tu je bilo društvo Naša djeca sa svojim mališanima, sve generacije i učili smo jedni od drugih kako napraviti pravi bilogorski pisanac. Nismo uzeli samo tehniku bojanja pisanaca s voskom, nego smo koristili sve tehnike, i one starinske i one nove, zato što običaji žive, rastu, učimo jedni od drugih kroz cijeli naš život i upravo na tome tragu smo i radili pisance. Mislim da je ova radionica pokazala da imamo kreativne ljude, željne druženja i ovo je bio lijepi uvod u Veliki tjedan i ono što nas čeka za Uskrs – istaknuo je Klobučar.
I sam se okušao u nekoliko tehnika ukrašavanja pisanaca.

– Ruke su mi malo u boji, ali jako sam zadovoljan. I s mališanima i s odraslima sam pokušao nešto raditi tako da je to bilo jedno lijepo druženje, mislim da je to nešto što nam svima treba nakon pandemije, da se ponovno vratimo druženju, da ponovno budemo dobri jedni prema drugima – smatra.
Na pitanje mogu li se u budućnosti očekivati nove radionice u organizaciji BTP-a, odgovara.
– Ljudi su pitali kad se vidimo na nekoj sljedećoj radionici što je dobar poticaj svima nama da nastavimo organizirati radionice, družiti se i u suradnji s Općinom Veliko Trojstvo i udrugama s područja općine ostvarimo suradnju koja će uroditi novim druženjima, radionicama i kreativnošću – napominje Klobučar.
Svoje bogato znanje i iskustvo sa sudionicima radionice dijelila je Gordana Marta Matunci, poznata kao čuvarica bilogorske baštine.
– Malo je reći da sam zadovoljna. Ja sam sretna i radosna, lijepo je bilo vidjeti kako su neka djeca negdašnja narasla, kako su to ozbiljni ljudi koji su doveli svoju djecu da prenesu s velikom radošću tradicijske običaje koji su pomalo zaboravljeni. Oni nisu zaboravljeni sa zlom namjerom, nego jednostavno zbog protoka vremena. Mijenjale su se prilike, pa su se mijenjali i običaji. Osobito je vrijedno što su se pokazale one stare, starinske tehnike ukrašavanja pisanaca koji su se ukrašavali uglavnom u Velikom tjednu – naglasila je.
Nisu svi znali raditi posebno lijepe pisance, a oni koji jesu često su ih stavljali u prozor kako bi ih svi vidjeli.

– Pisanci su se darivali kao znak ljubavi, sreće i radosti, a svako bi se dijete pogladilo s pisancem po licu da bude zdravo i lijepo kao jaje jer je ono simbol zdravlja, života i opstanka kao što se smatra da je jaje i simbol nastanka Zemlje kao planeta, ali i simbol Isusovog groba, zatvorenog groba koje nakon puknuća kamena uskrsnuo. To je simbol i proljeća jer se ono naglo budi – navodi Matunci. Ljudi su nekad pisance najčešće ukrašavali grebanjem, odnosno grecanjem pri čemu se najčešće pisalo sretan Uskrs ili crtalo klas pšenice, grančicu bora, proljetno cvijeće poput visibabe i narcisa te zvjezdice.
– Ja ne znam je li netko večeras mogao biti ravnodušan. Ova dječica mala iz društva Naša djeca, dobili su čokoladna jaja. Ja kad sam bila mala toga nije bilo i Uskrs nije bio toliko komercijaliziran, ali mislim da smo mi danas ovom našom radionicom iz onog pepela izvukli žar istine, pravog postojanja i pravog smisla ne samo Uskrsa, nego i obitelji, svi uzrasti su tu bili, od male djece koja su se čudila heklanju, sami su farbali, risali, izmišljali, lijepili trake – kaže Matunci te zaključuje kako je riječ o pravoj stvaralačkoj radionici.
Upitali smo je i koja je njoj osobno najdraža tehnika ukrašavanja pisanaca.
– Ja osobno najviše volim tehniku šaranja voskom jer je to i najstarija tehnika i to je uvijek moj pokojni muž radio, on je s posebnom pisaljkom risao po golom, kuhanom jajetu. Nakon toga bi se ona umočila u boju. Dok je jaje toplo, skine se sloj voska pa se jaje umoči u drugu boju pa se drugi dio voska skine tako da mogu biti dvije-tri boje. Najčešće su se nekad kombinirale crna i crvena boja jer crna je simbol zemlje i podzemlja, a crvena je nadzemlje, želja za životom, boja je ljudske krvi, ljubavi, Isusovih rana jer i to jaje simbolizira život – otkriva.
Prisjetila se Matunci i kako je nekad bilo pomalo izazovno farbati pisance.

– Kad su moje kćeri bile male, lijepile su naljepnice i onda smo morali paziti koja će od nas tri farbati da ne vide drugarica učiteljica da ima boje za noktima, a ja pogotovo kad sam bila učiteljica nisam smjela imati farbu, a rukavice gumene nismo imali. Ne govorim to iz nikakve mržnje, nego samo da se prisjetimo da smo u svim vremenima uspjeli sačuvati ono najvrjednije, a to je ostati ljudi i ponositi se i čuvati svoje starine jer ako prestanemo držati do običaja, onda više nismo ni ljudi, bez obzira na narodnost i naciju. Treba tražiti u svijetu ono što je najbolje, ne uzimati tuđe običaje, nego uz njih biti i s njima se radovati, mislim da bi to tako trebalo biti – zaključila je Matunci te svima poželjela sretne blagdane.
– Želim svima neka bude sretno i blagoslovljeno vrijeme prije Uskrsa, pred nama je gluha nedjelja kad se prekrivaju sva raspela i slike u kućama i u crkvi, pa onda dolazi cvjetna nedjelja koja je nedjelja radosti i veselja, kad se djeca umivaju i mi možemo u lavoru s cvijećem, ne pod pipom jer s vodom onda oteče i sreća i zdravlje. To je nedjelja Isusove muke kad počinje Veliki tjedan, ali da nije bilo Uskrsa, da nije umro i uskrsnuo, ne bi bilo ni naše vjere. Ako ne vjerujemo da je Isus uskrsnuo, onda nam uzalud naša vjera – ispričala je Matunci.
Na radionici je svoje umijeće pokazala i Nada Horvatić koja se bavila grecanjem pisanaca. Upitali smo je koliko već dugo zna za tu tehniku ukrašavanja i je li to preuzela kao običaj svojih predaka.

– Moja baka je to radila, ona je bila 1903. godište, sigurna sam da ja to nekih 60 godina sigurno se sjećam tog rada, toga grecanja, samo što su to nekad radili s britvom. Onda kasnije su znali s oštrim predmetom, nožem, skalpelom i sad ja radim sa svim tim – navodi.
U svom radu često je odlazila na izložbe i bila nagrađivana, a kako i ne bi kad uz spretne ruke ima i veliku ljubav prema ovoj tehnici.
– Meni je to najdraža tehnika jer sam primijetila da etnolozi koji se puno razumiju najviše cijene tu tehniku, samo grecanje, bez bojanja. Kad sam dobila prvu nagradu i kad sam u Zagrebu bila, jedna žena mi je rekla da je to prava pisanica koja je farbana u luku i samo grecana. Gospođa Valna Bastijančić koja me progurala dok je bila u udruzi kao ravnateljica škole, ja sam joj zahvalna jer me ona slala na te izložbe i ona mi je uvijek govorila da su joj najdraže i najljepše te pisanice. Svaki rad ima svoju vrijednost, ali meni je ovo najdraže. Ja se opustim i kad jaje pofarbate u luku, zavisi kako se boja primila, nekad vidite kako vam se slike prikazuju, treba prepoznati. Kad si raspoložen i imaš volju, onda ide, a kad ne onda bolje ne treba raditi – poručuje Horvatić.
Na radionici je pokazala kako se to radi svima koji su došli do nje, no važno je reći kako ta tehnika zahtijeva puno vježbe. Možda je nedostatak vremena razlog zbog kojeg Horvatić nije uspjela svoje znanje prenijeti na članove svoje obitelji.
– Nikom se to neće, oni svi kažu da im je to lijepo, ali da nemaju živaca za to. Jesam ja pokazivala i mlađima, ali oni brzo odustanu. Od familije nitko, jedino moja baka i ja, možda se toga ne primaju zato što dobiju to gotovo od mene pa im nije ni u interesu da nauče – smije se Horvatić.
Da djeca imaju više izbora i mogućnosti pri ukrašavanju pisanaca, pobrinula se Helena Kokan iz društva Naša djeca, koja je mališanima zdušno pomagala u radu.

– Drago nam je da nas je udruga Bilogorski turistički put pozvala i uvijek se rado odazivamo na radionice, a posebno kad su djeca u pitanju. Što se tiče radionice, mislim da je djeci bilo zabavno, šareno, kreativno, puno boja, šljokica i svega, mislim da je najbitnije da je djeci bilo zanimljivo, da je nastalo puno šarenih pisanaca i rado ćemo se odazvati i svakoj idućoj radionici – istaknula je.
Teško je odrediti koje su se od isprobanih tehnika najviše svidjele djeci.
– Mislim da se svako dijete pronašlo u nekoj tehnici, a i isprobali su više njih pa su onda odlučili koja im je najdraža – rekla je Kokan.
Ukrašeni pisanci vrijednih sudionika radionice bit će idućeg tjedna izloženi u prostoru Općine Veliko Trojstvo.
Tekst i foto: Blaženka Božinović