Nevjerojatnim se čini da i jedno ljudsko biće može cijeli život provesti posve sam. Nažalost, baš takva je sudbina zadesila Dragana Smiljanića. Ovaj 71-godišnjak u trošnoj, ali ciglenoj kućici polako se priprema za još jednu zimu. Ogrjeva bi, kaže, trebalo biti dovoljno, samo da hladnoća ne potraje predugo.
– Ništa meni ne fali. Jest da nemam ožbukane zidove, ali unutar njih imam sve – uvodi nas Dragan u svoj skromni dom u selu Višnjevac.
Samoću, priča, krati slušajući gramofonske ploče i pišući pjesme, mahom domoljubne.
– Kada samo došao u Hrvatsku i tražio da mi izdaju domovnicu u uredu su se svi čudili. Kažu mi, ‘kud ćeš ti tražiti hrvatsko državljanstvo kada nemaš veze s Hrvatskom’. Je, odgovorim ja, sve je to u redu, ali meni je Hrvatska u srcu i njome se ponosim. U Hrvatskoj se osjećam kao svoj na svome. I eto me već koliko godina sam tu. Ovu sam kuću kupio kada su mi konačno vratili stan u Bosni, a i dobio sam nešto dionica iz firme u kojoj sam radio. Bila bih ona i uređenija, ali se odužilo čekanje na mirovinu pa je ono nešto para što je ostalo otišlo na život – priča Dragan.
I ta dočekana mirovina teško se ikakvim primanjem može zvati. Mjesečnih 200 eura jedva mu je dovoljno da podmiri režije pa mu za ostalo gotovo ništa ni ne ostaje. Skroman kakav jest, ne misli da bi trebao tražiti socijalnu pomoć jer, kaže, ima sigurno ljudi kojima je potrebnija.
– Prijatelji mi često pomognu. Evo i sada sam dobio peć. Dosta toga imam i u vlastitom vrtu, a o meni brinu i u Pučkoj kuhinji. Ako me samo dan ili dva nema, ili se slučajno ne javim, odmah zovu i šalju ručak. Onda ja, da se ne brinu, gledam otići sam do njih. Noge me za sada dosta dobro služe pa nije neki problem prepješačiti tih 13 kilometara, a i tu često imam sreće. Kad god naiđe netko tko me pozna, poveze me – zadovoljan je Dragan.
Ipak bi, priznaje, volio kada bi imao još koji euro više. Mogao bi si češće priuštiti kakav topli obrok ili možda napraviti pristojnu kupaonicu. Iako on sam, očito, ne misli tako, život jest na Draganu ostavio vidljive ožiljke. Zbog bolesti je izgubio jedno oko, a često ga, bojimo se zbog uvjeta u kojima živi, zadese i upale pluća. No, on sam sve to pripisuje samo godinama.
– Rođen sam u Banja Luci i većinu života sam proveo u tom gradu. Odrastao sam u Domu za nezbrinutu djecu i nikada nisam upoznao svoje roditelje ili saznao bilo što o svojoj obitelji. S 23 godine sam se osamostalio i otišao iz Doma. Završio sam srednju školu, a radio sam u jednoj prijevozničkoj firmi i u pivovari. Dolaskom rata napustio sam rodni grad i jedno sam vrijeme kao izbjeglica boravio u Glamoču pa malo u Njemačkoj. U Hrvatsku sam doselio 2004. godine – prepričao nam je Dragan svoj životni put.
Nažalost, iako Dragan živi sam u vrlo lošim uvjetima i lošeg je zdravstvenog stanja nije uključen u nikakav program socijalne pomoći iako je hrvatski državljanin. Isključivo ovisi o pomoći prijatelja i dobrih ljudi i Caritasa koji su mu uvijek na usluzi. Čija je ovo greška teško je za reći jer ljudske sudbine ponekad su splet čudnih okolnosti, a možda je došlo vrijeme da se okolnosti okrenu uz našu pomoć u Draganovu korist.
Dragan ne traži ništa luksuzno, osim suhog i toplog doma za život. Ako možete, pomozite!
Za sve informacije, možete se javiti u Župu sv. Antuna Padovanskoga, fra Davidu Sedlaru ili Caritasu Župe sv. Antuna Padovanskog.
