U Bjelovaru je danas obilježen Ljubičasti dan – internacionalni dan oboljelih od epilepsije.
Taj se dan obilježava 26. ožujka u više od stotinu zemalja svijeta i proglašen je najutjecajnijim međunarodnim danom u svrhu podizanja razine osviještenosti o epilepsiji.
U Hrvatskoj se Ljubičasti dan obilježava od 2010. godine.
Ljubičasta boja lavande internacionalna je boja epilepsije, a povezana je i s osjećajem usamljenosti koja se javlja kao posljedica društvene stigmatizacije i izolacije osoba koje boluju od epilepsije.
Odjel neurologije Opće bolnice “Dr. Anđelko Višić” Bjelovar zajedno s Veleučilištem u Bjelovaru – Stručnim studijem sestrinstva danas je parku podizao svijest i educirao javnost o ovoj bolesti dijeljenjem letaka, ali i ljubičastih balona i cvijeća.
Doktor Cvjetko Štambuk spec. neurologije detaljnije je pojasnio cilj ove akcije.
– Cilj je da ljude upoznamo s tim što je ustvari epilepsija, koliko je česta, kako se liječi i da odbacimo predrasude jer su pacijenti u 70 posto slučajeva u potpunosti izlječivi s jednom ili dvije doze lijeka. Postoji i farmakorezistentna epilepsija, ali i to se da dosta riješiti. Pacijenti koji boluju od epilepsije su normalni kao i mi, ali uzimaju lijekove. Postoje određene stvari koje ne smiju raditi na početku dok se ne vidi je li terapija dovoljno dozirana, samo kao mjera predostrožnosti, a poslije mogu i voziti i raditi sve uobičajene stvari. Prije nisu imali lijekove pa su to smatrali infektivnom ili nadnaravnom bolesti – navodi doktor.
Ispričao je i kako riječ epilepsija dolazi iz grčkog, a u prijevodu bi značila “napadnut, obuzet”. Prvi zapis o epilepsiji seže dvije tisuće godine prije nove ere u Mezopotamiji, a spominje se i u Hamurabijevu zakoniku. Prvi čovjek koji je shvatio o čemu je riječ je bio Hipokrat koji je rekao da je bolest u mozgu i da je to uzrok epilepsije.
Zanimalo nas je koliko je epilepsija česta.
– Ona je najčešća kronična neurološka bolest i u svijetu 65 milijuna ljudi boluje. U Europi je oko šest milijuna oboljelih, a u Hrvatskoj oko 40 tisuća ljudi – naveo je dr. Štambuk te dodao kako će deset posto ljudi tijekom života imati epileptični napad.
– Kod akutne simptomatske epilepsije, epileptični napadaji koji se dogode su provocirani, uzrokovani su primjerice niskom razinom glukoze, česti su kod alkoholičara te pri akutnoj traumi mozga, kod akutnog moždanog udara i akutne infektivne bolesti mozga. To se tretira, ali to nije dijagnoza epilepsije, poslije se neće više događati – napominje. Kod djece epilepsija može biti povezana s dobi i može nestati, a kod starijih pacijenata koji deset godina nisu imali napad, a pet godina su bez terapije, smatra se da je epilepsija riješena, pojašnjava dr- Štambuk.
– Svjetska krovna institucija, International League Against Epilepsy je 2017. podjelu napravila na žarišne i generalizirane napade. Generalizirane svijet najčešće vidi, pacijent naglo izgubi svijest, pokoči se cijeli i počne se grčiti, to traje između jedne i tri minute i pacijent nakon svega je smeten, dezorijentiran, kratko može imati glavobolju. Postoji velika hitna opasnost ako je produljeno i traje više od pet ili deset minuta, onda govorimo o epileptičkom statusu i to je za bolnicu jer moramo zaustaviti to životno ugrožavajuće stanje – ističe.
Pojasnio je i kako bi osobe koje svjedoče epileptičnom napadu trebale postupiti.
– Kad netko ima epileptični napad, njemu treba samo napraviti okolinu da se ne može ozlijediti, ako imamo nešto meko staviti mu ispod glave da se ne ozlijedi, dok se to događa, ne možemo ga ni držati ni uhvatiti jer ga možemo polomiti. Dok stane, onda ga stavljamo na bok i provjeravamo diše li. Treba onda pozvati hitnu pomoć, ali nešto oko njega dirati ne, pacijenti kasnije mogu biti smeteni, ali i agresivni tako da sve treba biti mirno. Ništa ne stavljati u usta, u tom dijelu oni ni ne dišu i kad stane, oni prodišu sami od sebe. Ako je nešto jeo, trebalo bi mu oprezno maknuti zalogaj hrane – savjetuje dr. Štambuk.
Napadi najčešće dolaze bez najave.
– Napadi uglavnom dolaze bez najave, ali kod žarišnih napada postoji najava, oni osjećaju tzv. auru, mogu osjetiti nekakve promjene, senzorne promjene, trnce, iz želuca aure da idu gore, ali kod pacijenata je to uvijek isto i oni se već pripreme da će se nešto dogoditi – kaže dr- Štambuk.
