Majčinstvo je jedno od najljepših, ali i najizazovnijih razdoblja života – ispunjeno snažnim emocijama, velikim promjenama i brojnim pitanjima, osobito u prvim danima nakon dolaska bebe. Upravo tada, kada se radost isprepliće s nesigurnošću, podrška i točne informacije mogu napraviti ključnu razliku. O važnosti zajedništva, edukacije i osnaživanja majki kroz iskustvo dojenja razgovarali smo sa sestrama Sanjom Čatipović Gaćina i Ivom Čatipović, certificiranim savjetnicama za dojenje i inicijatoricama online zajednice „Sisterhood dojenje“.
Put do savjetovanja o dojenju, objašnjavaju sestre, urodio je njihovim vlastitim iskustvom majčinstva, ali i željom da svaka žena dobije podršku koja joj je potrebna u tim često izazovnim i osjetljivim trenucima. Inspiraciju za svoj rad pronalaze i u iskustvu svoje majke, pedijatrice Marije Čatipović, čija im je podrška u ranom majčinstvu bila neprocjenjiva. Kroz osobne priče, ali i kroz rad sa zajednicom, Sanja i Iva pokazuju koliko je važno imati osobu od povjerenja koja vas može voditi kroz prve korake dojenja.
Njihov Instagram profil „Sisterhood dojenje“ danas je mjesto gdje majke mogu pronaći stručne savjete, razbiti mitove o dojenju i dobiti podršku u stvarnom vremenu. Kroz edukaciju i savjetovanje, sestre nastoje osnažiti žene da samopouzdano pristupe dojenju, ali i da, kad naiđu izazovi, znaju gdje i kako potražiti pomoć.
– Povezivanje u projekt „Sisterhooda“ ustvari se dogodilo krajnje spontano – na jednoj kavi shvatile smo da smo obje upisale edukaciju o dojenju, uopće ne znajući da je i ona druga to isto napravila. To smo shvatile kao znak da dalje trebamo ići zajedno – otkrivaju Sanja Čatipović Gaćina i Iva Čatipović.
U savjetovanju su se našle potaknute vlastitim iskustvom majčinstva i uspostave dojenja, kao i iskustvima prijateljica i ostalih žena u svojoj okolini.
– Jednostavno smo nekako putem, kroz život, uvidjele koliko je istina da je ‘potrebno selo da se odgoji dijete’ i koliko je kroz majčinstvo (uključujući i dojenje) potrebna podrška. Poželjele smo da što više žena takvu podršku može i dobiti. Tu su utjecaj i uloga naše majke zasigurno jako veliki, jer upravo ono što je ona mogla pružiti nama, smo mi poželjele pružiti drugima – pojašnjavaju sestre Čatipović.
Mnoge majke prve dane dojenja pamte po nesigurnosti i strahu da možda ne čine dovoljno za svoje dijete. Iva Čatipović prisjeća se tog osjetljivog trenutka kada je iskustvo i znanje stavila na kušnju u stvarnom životu.
– Neću nikada zaboraviti svoje iskustvo uspostave dojenja prvog djeteta: iako sam u teoriji već i tada puno znala o dojenju, (po prirodi stvari) mi je falilo iskustva. I ja sam čak mislila da mi dosta dobro ide, dok mi se nije dogodila (nažalost, ne baš netipična) situacija iz hrvatskih rodilišta: medicinska sestra koja mi govori da beba previše gubi na težini (iako se kasnije ispostavilo da nije bilo previše), govori da ja očito nemam dovoljno mlijeka, koja donosi bočicu s adaptiranim mlijekom i govori mi da bolje da nahranim dijete ‘jer inače riskiram da nas sutra ne puste kući.’ Sjećam se kako stvarno nisam bebi željela dati tu bočicu, kako sam osjećala da nam dobro ide i da imam mlijeka – a opet, prepala me i stvarno sam jako, jako htjela ići kući. Nazvala sam mamu da je (kroz suze, naravno) pitam za savjet, a ona me samo u jednom trenu upitala: ‘što ja to čujem, kakav je to zvuk u pozadini – da li ti trenutno dojiš, čini mi se da čujem bebu kako guta?’ Ja sam potvrdila da dojim, prebacile smo se na video poziv da vidi kako beba siše i onda je samo rekla – ‘Iva, nemaš brige. Beba koja ovako aktivno i dugo doji i guta sigurno nije beba koja nema što jesti.’ I tako je i bilo. Beba je tijekom te noći toliko dobila na težini da su se onda pak u rodilištu čudili kako je toliko dobio. I išli smo kući. A ja sam zauvijek shvatila koliko je neprocjenjivo imati uz sebe osobu od povjerenja koja će ti moći i znati pomoći kroz te, možda jedne od najranjivijih, trenutka tvog života – prepričava nam Iva.
Iz vlastitog iskustva majčinstva i želje da pomognu drugim ženama, Sanja i Iva su odlučile svoje znanje i strast prema dojenju prenijeti širem krugu majki. Tako je nastala zajednica „Sisterhood dojenje“.
– Nas dvije smo odvojeno završile edukaciju o dojenju. Zapravo bez jasnog cilja, samo s velikom željom da možemo pomoći ženama oko sebe. Nakon što smo u jednom trenutku shvatile da smo obje imale istu želju, nekako smo spontano počele razgovarati o tome kako znanje koje smo stekle i iskustvo koje smo tada već imale možemo prenijeti dalje. Sanja se inače bavi marketingom i u tim je ‘vodama’, tako da je zapravo njezina ideja bila da, ako želimo ostvariti nekakav širi doseg, svakako trebamo pokrenuti jednu ovakvu online zajednicu – otkrivaju.
Iako je Instagram glavno mjesto na kojem „Sisterhood dojenje“ djeluje, sestre Sanja i Iva svojim iskustvom i znanjem nastoje doprijeti do što većeg broja majki, koristeći i druge online kanale te, kada je moguće, pružajući podršku i uživo.
– Profil „Sisterhood dojenje“ je, osim na Instagramu, aktivan i na TikToku. Sisterhood je naš volonterski projekt i projekt ‘iz ljubavi’, dakle nešto čemu se posvećujemo u slobodno vrijeme koje je, uz naša primarna zanimanja i obitelji, vrlo ograničeno. Stoga, djelujemo u okviru resursa koje trenutno imamo i to je (trenutno) prvenstveno kroz naš Sisterhood profil, za koji se trudimo da bude informativnog, edukativnog i podržavajućeg sadržaja – dodaju.
Nastoje osnažiti majke i pružiti im alat za samopouzdano dojenje. Njihova je misija prije svega preventivna – educirati, pripremiti i informirati žene kako bi se osjećale sigurnije u prvim mjesecima majčinstva, ali i biti podrška kada se pojave konkretni izazovi.
– Naš je cilj prvenstveno djelovati preventivno – potaknuti žene da uče o dojenju, da se pripreme, da raspolažu osnovnim informacijama o tome što mogu očekivati na putu dojenja. Ipak, svjesne smo da to neće uvijek biti dovoljno da bi pomoglo ženi koja se eventualno susreće s nekim konkretnim problemom u dojenju. No, vjerujemo da ipak ostvarujemo doprinos jer da možemo kroz svoj sadržaj majku potaknuti da uopće npr. prepozna neki problem, da ne odustane čim on naiđe nego da zna kako si može pokušati pomoći te da, ako ne uspije sama, barem dobije informaciju i usmjerenje gdje može potražiti konkretnu i individualiziranu pomoć. U tom kontekstu i mi, koliko uspijevamo i koliko nam vrijeme dopušta, pomažemo ženama i uživo, uglavnom na području grada Bjelovara – ističu.
Ističu kako je dojenje više od same prehrane – to je temelj zdravog razvoja djeteta i snažne emocionalne povezanosti s majkom.
– Dojenje donosi različite vrste benefita – zdravstvene, psihološke i emocionalne, i za dijete i za majku. Nećemo ih sada sve nabrajati, jer to bi bila priča za sebe, samo ćemo istaknuti neke. Primjerice, zdravstveni benefiti za dijete uključuju optimalnu prehranu, jači imunitet, manji rizik od infekcija, alergija i kroničnih bolesti te zdrav razvoj probavnog i živčanog sustava. Za majku dojenje pridonosi bržem oporavku nakon poroda, smanjenju rizika od krvarenja te dugoročno smanjuje rizik od raka dojke i jajnika. Psihološki benefiti očituju se u doprinosu osjećaju sigurnosti i smirenosti kod djeteta, dok kod majke dojenje može povećati samopouzdanje, osjećaj kompetentnosti i zadovoljstva majčinskom ulogom, kao i umanjiti rizik od postporođajne depresije. Emocionalni benefiti uključuju jačanje privrženosti i bliskosti između majke i djeteta kroz fizički kontakt, dodir i zajedničke trenutke, što pozitivno utječe na emocionalni razvoj djeteta – napominju.
Početak dojenja za mnoge majke donosi niz nedoumica i nesigurnosti. Ističu da su upravo ti prvi dani i tjedni ključni za izgradnju samopouzdanja, ali i izazovni zbog prirodnih i praktičnih prepreka s kojima se majke susreću.
– Majke na početku najčešće brinu oko toga da li dijete unosi dovoljno hrane. Je li njihovo dijete sito i da li one imaju dovoljno mlijeka da bi ga nahranile. Također, tu su neki praktični izazovi poput bolnih bradavica i nesigurnosti (naprosto uslijed nedostatka iskustva) kako najbolje namjestiti dijete na dojku, kako postići pravilan hvat bebe na dojci i sl. – navode.
Bjelovarsko-bilogorska županija ističe se kao primjer dobre prakse u podršci dojenju.
– Prema informacijama kojima raspolažemo, a i prema feedbacku s terena, situacija u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji je i dalje znatno bolja nego u ostatku države. Naša županija je bila i ostala ‘pionir’ mnogih projekata vezanih uz dojenje: kod nas su vrlo rano uspostavljene i inicijativa ‘Rodilište – prijatelj djece’ i inicijativa ‘Ljekarne prijatelj dojenja’, dugi niz godina (od 2002.godine) postoje i trudnički tečajevi u sklopu kojih se trudnice educira o dojenju, djeluju i grupe za potporu dojenju (od 2001. godine). Imamo i Dječji vrtić Ciciban prijatelj dojenja i knjižnice prijatelji dojenja – ističu.
Iako je dojenje u Hrvatskoj još uvijek ispod svjetskog prosjeka, Bjelovarsko-bilogorska županija pokazuje da sustavan rad i edukacija mogu značajno poboljšati rezultate.
– Što se tiče stopa dojenja – one su u Hrvatskoj ispod svjetskog prosjeka, ali naša županija, zahvaljujući upornom radu i edukaciji, ima znatno veće stope od hrvatskog prosjeka: Od 1996. godine do danas, stopa dojenja do mjesec dana porasla je sa 60 % na 90 %, do 3 mjeseca s 40 % na 70 %, isključivo dojenje do 6 mjeseci s 10 % na čak 50 %, dojenje do godinu dana premašuje 40 %. Ipak, to ne znači da u našoj županiji nema prostora za daljnji napredak i da nam se ponekad ne javljaju i majke koji su i u našoj županiji ostale bez željene podrške. U podršku dojenju potrebno je sustavno ulagati, sustavno educirati zdravstveno osoblje, unaprjeđivati i ulagati u uvjete u bolnicama itd. – navode.
Razlozi zbog kojih majke ne doje često su složeni, ali iskustvo i stručnost sestara pokazuju da u srcu problema gotovo uvijek leži nedostatak podrške.
– Razlozi su brojni i raznovrsni, ali činjenica je da se većina njih može svesti pod zajednički nazivnik nedostatak podrške – bilo da je riječ o nedostatku podrške od strane zdravstvenog sustava, majčinog osobnog kruga (dakle partnera, ukućana i drugih bliskih osoba) ili čak obrazovnog sustava, koji ovu temu praktički potpuno ignorira. Svi smo mi na neki način dio tog sustava podrške i možemo pozitivno ili negativno utjecati na nečiji ishod dojenja. Većina žena će u nekom trenutku svog puta dojenja naići na neki izazov. Doći će trenutak kada će se ili uplašiti da beba ne napreduje dovoljno ili beba doista neće napredovati dovoljno, ili će se dogoditi neka komplikacija poput mastitisa. I tu je, recimo, jako važno kako ćemo mi svi zajedno reagirati i hoćemo li i kako u tom trenutku podržati majku. Istraživanja pokazuju da većina žena ima namjeru dojiti, ali isto tako većina u tome ne uspije ili ne uspije dojiti onoliko dugo koliko je željela. Razlog uglavnom nije nedostatak informiranosti o tome koliko je dojenje važno, nego na kraju dana zaista nedostatak podrške – pojašnjavaju.
U današnjem modernom društvu mnoge majke nemaju priliku učiti o dojenju kroz zajednicu i bliske veze, kakve su postojale u prošlosti pa je važna pravovremena informiranost.
– Mi više ne živimo u onim davnim vremenima kada su žene živjele u bliskim zajednicama, imale priliku promatrati jedna drugu kako doje i pomagati se na tom putu. Danas moramo svjesno i namjerno učiti o dojenju i potražiti podršku ako negdje ‘zapne’. U tom smislu, zaista bih voljela potaknuti majke koje planiraju dojiti da se unaprijed educiraju o dojenju: jer npr. ako ne znamo koliko mokrih/prljavih pelena očekujemo u 24 h kao znak da je beba unijela dovoljno hrane, ako ne znamo prepoznati rane znake gladi kod bebe, ako ne znamo što učiniti ako dođe do prepunjenosti dojki – puno ćemo se teže snaći u nekim (relativno očekivanim) izazovima. Ne kažem da će to (teoretsko) znanje biti dovoljno, ali sigurno će olakšati proces, pružiti majci veći osjećaj sigurnosti te će znati lakše procijeniti treba li i kada potražiti (dodatnu) pomoć – kažu.
Podrška partnera igra ključnu ulogu u uspjehu dojenja. Prisustvo, angažman i ohrabrenje oca ili partnera značajno utječu na samopouzdanje majke te olakšavaju svakodnevne izazove majčinstva.
– Uloga partnera je iznimno važna, što je zapravo i dosta logično s obzirom na to da je partner, ako je prisutan, vjerojatno jedna od važnijih osoba u našem životu. Njegovo mišljenje, stav i ponašanje mogu imati značajan utjecaj na ishod dojenja. Partner može pomoći majci na mnoge načine, a pojednostavljeno bismo ih mogli podijeliti u praktične i psihološke/emocionalne. Praktična potpora prvenstveno bi značila da se partner angažira u tome da ženi stvori što bolje uvjete kako bi se ona mogla posvetiti dojenju te da prati njezino vodstvo po tom pitanju. To podrazumijeva preuzimanje brige o logistici oko kućanstva, eventualno oko druge djece koju već imaju, nabavi namirnica itd. Naravno, osim praktične podrške, iznimno je važna i psihološka – da bodri partnericu na putu dojenja, da podržava njene odluke i da vjeruje u nju – ističu.
Uloga partnera u dojenju često se podcjenjuje, iako njegovo aktivno sudjelovanje može značajno olakšati prilagodbu na novu obiteljsku dinamiku.
– Također, s obzirom na to da se partneri ponekad osjete pomalo zapostavljenima kada dođe beba – aktivno uključivanje u proces dojenja može im pomoći i da se lakše snađu u novoj ulozi. To što partner ne može sam dojiti, ne znači da ne može sudjelovati: može pomagati partnerici da se namjesti za podoj, može nositi bebu u pauzi ili nakon podoja kako bi lakše podrignula, može noću ‘dodavati’ majci bebu za podoj, može se zajedno s majkom educirati o dojenju – navode.
Često, i majke i njihova okolina nesvjesno čine pogreške u ranoj fazi dojenja, vođene brigom i željom da pomognu. Sestre Sanja i Iva Čatipović objašnjavaju koje su to najčešće zamke i kako ih izbjegavati uz pravilnu edukaciju i podršku stručnjaka.
– Najčešća ‘greška’ koju viđamo je da majke (u strahu da beba ne bude gladna) i u pokušaju da nadvladaju problem (koji nerijetko ni nije stvaran nego samo percipiran) prerano posegnu za nekim ‘rješenjima’ koja nisu nužna. Tako npr. ako se dogodi da beba malo više plače odmah uvedu zamjensko mlijeko ili uključe izdajanje i izdajalicu. Sve to mogu biti nužni i korisni alati, ali je važno znati kada i kako ih koristiti. Ako ih koristimo kada nisu nužni, mogu nam stvoriti više problema nego koristi. To je nešto što primjećujemo kod samih majki, ali slično primjećujemo i u njihovoj okolini. Čest je obrazac reagiranja iz straha – iz najbolje namjere, ali ipak iz straha – kada bliske osobe u okolini, također preplašene time da se dijete neće moći prehraniti isključivo na dojci, žele majci ‘pomoći’ govoreći joj da nema smisla da se tako muči, da je preumorna, da je beba gladna i da to očito ne ide, pa predlažu da se djetetu da bočica kako bi se ona malo odmorila i sl. Ta jedna bočica zatim često preraste u dvije, dvije u tri, tri u četiri. Kako beba sve više obroka dobiva na bočicu, tako će sve manje koristiti dojku, a dojka koja se ne prazni redovito počet će stvarati manje mlijeka. Na kraju ćemo možda zaista završiti s onime čega smo se i bojali – nedovoljnom količinom mlijeka. Također, opasni su i ‘savjeti’ tipa: ‘ja sam to tako i tako radila i puno mi je pomoglo.’ Ono što je jednoj ženi možda zaista pomoglo, drugoj može odmoći. Puno bolje nego iz straha ili iz (ograničenog) osobnog iskustva jest reagirati iz znanja. I tu su onda opet jako važni i edukacija (same majke i što većeg broja osoba u njenoj okolini) i (po potrebi) procjena i vodstvo stručne osobe – otkrivaju.
Iako se dojenje sve više promiče i educira, i dalje postoje brojne zablude koje mogu zbuniti majke i okruženje.
– Tih mitova je jako puno i toliko su rašireni da im se i dalje iznova čudimo. Počevši od toga da postoji ‘slabo mlijeko’, preko toga da su zelene stolice ‘stolice gladi’, zatim da žena koja ima ravne ili uvučene bradavice neće moći dojiti ili barem to neće moći činiti bez šeširića, pa do toga da mlijeko može jednostavno nestati preko noći, da malim bebama treba dodavati vodu ili čaj uz majčino mlijeko ili pak da majka ne smije dojiti svoje dijete kada ima virozu ili prehladu. E da, i jedan od najčešćih – da dojilje ne smiju jesti skoro pa ništa, inače će beba imati grčeve. Popis je zaista gotovo neiscrpan i to su sve informacije koje jednostavno nisu istinite. Smatramo da potječu još iz nekih davnih vremena, kada zapravo nismo znali bolje i kada nismo imali znanstvene dokaze da to nije tako, no ti mitovi su, prenoseći se ‘s koljena na koljeno’ uvelike opstali do danas. Posebno nas razočarava i rastužuje kada čujemo da ih ponekad izgovara i zdravstveno osoblje – kažu.
Dojenje u javnosti još uvijek izaziva različite reakcije i često se smatra osjetljivom temom u društvu. Certificirane savjetnice za dojenje objašnjavaju zašto je normalizacija dojenja izvan kuće važna i kako se svakodnevni život dojilja uklapa s potrebama bebe.
– Danas znamo da je preporučeni način dojenja dojenje na zahtjev, što znači da se beba hrani svaki put kada to zatraži. To znači da će žena koja doji često imati 12 i više podoja u danu, da će oni biti u nepravilnim vremenskim razmacima i da je praktički nemoguće izaći iz kuće, otići u dužu šetnju ili obaviti bilo kakvu obvezu u gradu, a da budemo sigurne da u tom razdoblju nećemo morati podojiti svoje dijete. Dakle, ako želimo dojiti i normalno živjeti, jednostavno je nužno da ponekad dojimo dijete vani, odnosno u javnosti. Za nas je to sastavni dio dojenja. Nemamo nikakvih dvojbi oko toga je li to nešto što bismo trebale raditi ili ne. Štoviše, s obzirom na svoju ulogu savjetnice za dojenje, osjećale smo na neki način i ‘dužnost’ da taj dio dojenja promoviramo, odnosno normaliziramo. Moramo reći da u našem gradu nikada nismo imale nijedno negativno iskustvo – počevši od dojenja u gradskom parku, preko terasa kafića, bolničkih čekaonica, pa čak i salona keramike i namještaja. Sve je to sastavni dio života. Činjenica da je ta tema ikome kontroverzna zapravo puno govori o tome koliko smo još kao društvo neosviješteni o tome što dojenje uistinu jest i koliko je važno za našu djecu. A svi mi svojoj djeci želimo najbolje, zar ne? Kada bismo bili svjesni u kojoj mjeri dojenje to djeci pruža, mislim da nitko ne bi imao problem s dojenjem u javnosti – navode.
Mnoge majke se pitaju koliko je dugo optimalno dojiti i kako uskladiti stručne preporuke s vlastitim mogućnostima i životnim okolnostima.
– Preporuka organizacija kao što su Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF je da se doji do druge godine djetetovog života, a i duže ako majka i dijete to žele. Iz našeg iskustva: rjeđa su djeca koja samostalno prestanu dojiti negdje do druge godine života. Djeca uglavnom imaju tendenciju, ako ih se u tome ne ograniči, dojiti dugo. Tako da se čini da je češće ipak majka ta koja će donijeti odluku hoće li dojenje zaista biti sve dok beba/dijete bude pokazivalo želju, ili će ona ipak ona, uzimajući u obzir i svoje životne okolnosti i neke osobne granice, u nekom trenutku odlučiti da je sada dosta. Mislim da je to sasvim legitimno, i da svaka žena ima svoje granice i da ih je vrlo važno prepoznati i poštovati. Nije iskustvo dojenja svim ženama jednako, neke u njemu uživaju više, a neke manje, neka djeca se bude noću više, neka manje. Neka djeca doje više, neka manje. Neke žene se moraju vratiti na posao ranije nego druge, neke imaju više djece o koje moraju skrbiti, imaju zdravstvenih izazova, imaju manju ili veću podršku okoline itd. Sve su to faktori koji će utjecati na našu odluku o trajanju dojenja – i drugačije ni ne može biti – naglašavaju.
U današnje vrijeme mnoge majke traže podršku i informacije brzo i jednostavno, posebno u prvim mjesecima majčinstva. Tako online zajednice i stručni savjeti „na dlanu“ mogu biti važan resurs, iako ne mogu u potpunosti zamijeniti živu, neposrednu podršku.
– Ja bih bila najsretnija da svaka žena imala svoju zajednicu i svoje ‘selo’ uživo. Mislim da stvarna, živa podrška nikada ne može biti zamijenjena online zajednicom. Ali, eto – uvjeti u kojima živimo često nisu idealni i u tom smislu vjerujem da i online zajednica i podrška mogu biti pozitivna, a na kraju krajeva i da možda može biti jedan korak ka stvaranju neke žive zajednice. Na primjer, u jednom periodu se iz našeg Sisterhood profila u Bjelovaru bila formirala manja grupica mama koja se nekoliko puta mjesečno nalazila u neformalnom okruženju s bebama i zajedno nekako prolazila kroz prvu godinu majčinstva – otkrivaju.
Biti majka i istovremeno pokušavati uspostaviti dojenje može biti vrlo izazovno, a podrška i pravovremene informacije često čine ključnu razliku. Sestre Sanja i Iva Čatipović žele poslati jasnu i ohrabrujuću poruku svima koji se nalaze na tom putu.
– Kratko i jasno, poručile bismo im da potraže pomoć. S time što smo svjesne da adekvatnu pomoć i podršku ni nije uvijek lako naći i da je s jedne strane i zamka što su danas razne informacije toliko dostupne na internetu i (što bismo rekli) na dlanu, a mi nemamo nikakvu garanciju koje su od tih informacija zaista točne, a koje nisu. Ne znamo unaprijed sa sigurnošću niti tko je od zdravstvenih djelatnika, kojima možda prvima i pristupamo za pomoć, adekvatno educiran o ovoj temi, a tko nije. Ipak, pokušajte ustrajati. Izazovi su često sastavni dio puta, većina izazova ima rješenje i ako ne nađete pomoć na prvim vratima na koja ste pokucali, pokušajte dalje. Dok ne nađete nekoga s kim ćete i „kliknuti“ i tko će vam biti istinski saveznik, odnosno saveznica na vašem putu dojenja. A ako se tek pripremate za ulogu majke, onda bismo vam svakako preporučile da se na vrijeme educirate o dojenju. Postoje sjajni besplatni resursi, poput online tečaja pripreme za dojenje Udruge Roda – poručuju za kraj.
Foto: Privatna arhiva/Bjelovar.info-arhiva i Freepik
