Knjižničarke Narodne knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar i ovog tjedna preporučuju tri zanimljiva naslova za odrasle. Legendarni glumac Anthony Hopkins u „Dobro smo ispali, mali“ otkriva svoje životne uspone i padove kroz iskrene i dirljive memoare. Jadranka Kosor u „Žene koje mašu rukama“ priča o oporavku, životnim iskustvima i oslobađanju od svojih “štaka”, stvarnih ili metaforičnih. Roman „Muzej nevinosti“ vodi nas kroz opsesivnu ljubav u Istanbulu, koja je inspirirala stvarni muzej i priču o ljudskim emocijama i strastima.
Ova tri naslova nude različite perspektive života, umjetnosti i ljubavi, savršena za tjedno čitanje i inspiraciju, a mogu se posuditi upravo u bjelovarskoj knjižnici!
📚 Anthony Hopkins – Dobro smo ispali, mali: memoari, Zagreb: Znanje, 2025. 📚
Iskreni i strastveni memoari kompleksnog čovjeka i legendarnog glumca koji više od šezdeset godina inspirira publiku izvanrednim ostvarenjima. Rođen i odrastao u Port Talbotu – malom velškom gradiću s čeličanom – usred rata i depresije, Sir Anthony Hopkins stasao je okružen muškarcima koji su, najblaže rečeno, bili tvrdi i izbjegavali bilo kakav oblik emocionalne ranjivosti. Kao učenika koji se mučio u školi, Hopkinsa su i vršnjaci i roditelji i drugi odrasli otpisali kao promašaj bez budućnosti. No jedne sudbonosne subotnje večeri, velški je dječak gledao filmsku adaptaciju Hamleta iz 1948. i u njemu je zaiskrila strast za nečime što će još trebati imenovati, označivši početak puta koji nitko nije mogao predvidjeti. Iskreno i upečatljivim, ranjivim glasom, Hopkins na ovim stranicama progovara o mnogim prekretnicama u svojoj karijeri i pruža jedinstven uvid u briljantnost nekih od svojih kultnih izvedbi. Za svoju nezaboravnu naslovnu ulogu u Kralju Learu Hopkins crpi sirovu emociju iz stoicizma vlastitog oca i djeda. Sir Anthony krajnje iskreno progovara i o svojem osobnom životu. Ovisnost o alkoholu uništila mu je prva dva braka, upropastila odnos s jedinim djetetom i zamalo ga koštala života. Blizak susret sa smrću na kraju ga je potaknuo na odluku da se otrijezni, koje se Hopkins drži već gotovo pola stoljeća. Kroz nevjerojatne uspone i porazne padove, žalosne gubitke i najsjajnije trenutke sreće, u Hopkinsovu životu postoji jedna konstanta: sličica malog trogodišnjeg Tonyja koju posvuda nosi sa sobom. Na njoj je uhvaćen trenutak kad je dobio drugu šansu za sreću, svojevrsno pretkazanje svih pogrešnih koraka koje će napraviti i bezgraničnih prilika koje će mu se pružiti. Sada, kad je toliko daleko dogurao od tjeskobnog djeteta kakvo je bio nekoć, osjeća potrebu reći mlađem sebi: »Dobro smo ispali, mali.«
📚 Jadranka Kosor – Žene koje mašu rukama, Zaprešić: Fraktura, 2026. 📚
Jadranka Kosor u novoj autobiografskoj prozi Žene koje mašu rukama bez ustezanja govori o iskustvu operacije obaju koljena, boravka u toplicama, oporavaka, hodanja na štakama i oslobađanja od njih. Kako se oslobađa od štaka, autorica se prisjeća i nekih ne tako lijepih trenutaka iz svoga života – dramatičnih, kada je kao mlada djevojka jedva preživjela jedan pad, ali i nekih komičnih poput udvarača iz prošlosti koji se pojavljuju kao smiješni starci u sadašnjosti. Jednako tako bez zadrške izražava svoje političke stavove, komentira situaciju u zemlji i u svijetu, iznosi svoj strah od neoustaštva i govori o tome kakvo je mišljenje o toj temi. Jadranka Kosor u ovoj prozi koja se čita kao roman, opisuje i susrete s običnim ljudima, a uvijek s mnogo ljubavi govori o svojoj obitelji. Žene koje mašu rukama knjiga je o svim ženama koje se moraju osloboditi svojih štaka, stvarnih ili metaforičnih, da bi mogle disati i živjeti slobodno, punim plućima, znajući pri tome da je to i stalna borba i njihovo pravo, ne samo da nemaju štake već i da mašu rukama koliko god i kada god žele.
“Jadranka unatoč štakama pokušava svakodnevno kuhati i održavati čistoću u stanu. Da, kako se tuširati kad si nestabilan, ovisan o štakama? Kako se brisati ručnicima? Jadranka, sva skrupulozna, sramežljiva, svladava sram i mučninu te govori i o pripremi za operaciju, o papirnatim gaćama, o problemima u obavljanju nužde. Nerado govorimo o tome ali Jadranka Kosor nije napisala knjigu o starosti i bolesti samo za starce i bolesnike. Ne, ona piše dovoljno dobro i vješto da to može zainteresirati sve senzibilne čitatelje bez obzira na dob.” (Velimir Visković)
📚 Orhan Pamuk – Muzej nevinosti, Zagreb: Vuković & Runjić, 2009. 📚
Istanbul, godina je 1975. Tridesetogodišnji Kemal, iz imućne obitelji, uoči zaruka s djevojkom iz istog miljea, susreće daleku rođakinju Fusun. Prelijepa osamnaestogodišnja prodavačica budi u njemu vrtlog strasti zapreten u društvu u kojemu je seks izvan braka strogi tabu. Naglo zapaljena iskra zatreperit će i zgasnuti kad Fusun sazna za Kemalove zaruke. Kemal je ne može zaboraviti te ostavlja zaručnicu, ali Fusun je već pošla za drugoga.
Kemalova opsesija Fusun, a on će ju nazivati ljubavlju, godinama postaje sve morbidnija, pa tako krade i skuplja predmete koje je dodirivala, od opušaka njenih cigareta (do kraja njenog života skupi ih više od 4000!) do nakita i mnogih drugih predmeta. Sve će te sitnice, skupljane cijelo desetljeće, pohraniti u muzej – Muzej nevinosti, koji će svijetu ispričati priču o njegovoj ljubavi. Ljubavi zbog koje je postao predmet sprdnje u istambulskim društvenim krugovima, zbog koje je zanemario posao i prijatelje, ljubavi koja je toliko posebna i jaka da cijeli svijet treba saznati za nju.
Da, Muzej nevinosti zaista postoji, a osmislio ga je nobelovac Orhan Pamuk. U njemu su izloženi predmeti koje su likovi iz njegovog istoimenog romana koristili, nosili, vidjeli ili o njima sanjali.
Foto: Canva/Narodna knjižnica „Petar Preradović“ Bjelovar
