Iza zidova domova više nema izolacije: Sustav socijalne skrbi okreće se životu u zajednici
Na bjelovarskoj kuglani nije se čuo samo zvuk kugli koje ruše čunjeve. Čuli su se smijeh, navijanje, šale i razgovori ljudi koji se svakodnevno bore s predrasudama društva. Među više od 80 sudionika iz 13 državnih domova za odrasle osobe iz cijele Hrvatske nije bilo osjećaja izoliranosti ni tuge kakvu javnost često veže uz institucije socijalne skrbi. Naprotiv, bilo je života, borbenog duha i prijateljske topline.
Upravo tamo, među kuglama, navijanjem i zajedničkim fotografijama, otvorila se mnogo važnija priča – ona o dostojanstvenom starenju, uključivanju osoba s mentalnim teškoćama u zajednicu i promjeni sustava socijalne skrbi koji se posljednjih godina pokušava udaljiti od zatvorenog institucionalnog modela.
Danas domovi za odrasle osobe više ne žele biti mjesta pasivnog čekanja i izolacije, nego ustanove koje korisnicima omogućavaju aktivan život, osjećaj pripadnosti i što veću samostalnost.
– Ne želimo da ljudi ostanu zatvoreni u institucijama. Cilj je da žive život dostojan svakog građanina – poručuje Ana Piragić, ravnateljica bjelovarskog Doma za odrasle osobe.
Velika transformacija sustava skrbi
Bjelovarski dom upravo ulazi u veliki projekt vrijedan pet milijuna eura financiran sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj, kojim će dio korisnika biti izmješten iz institucije u stanove i manje stambene zajednice uz stručnu podršku.
– S velikim ponosom možemo istaknuti da provodimo značajan projekt za našu sredinu kojim širimo kapacitete organiziranog stanovanja za naše korisnike u zajednici. Projekt predviđa rekonstrukciju i dogradnju planiranog Centra za pružanje usluga u zajednici, izgradnju novog dvojnog objekta te obnovu državnih stanova, a uključuje i nabavu vozila te potrebne opreme za pružanje izvaninstitucijskih socijalnih usluga. Za njegovu provedbu odobrena su bespovratna sredstva u iznosu od 4.479.090,52 eura. To je veliki korak za našu instituciju i potvrda rada koji svakodnevno obavljamo. A to je tek početak naših planiranih ulaganja. Kroz daljnja ulaganja naš cilj je omogućiti svakom korisniku najvišu razinu samostalnosti i kvalitetne skrbi. Na kraju svega želimo osigurati dostojanstven život koji pripada svakom građaninu ove države – ističe Piragić.
U bjelovarskom domu trenutačno je smješteno 165 korisnika, dok dio njih već živi u organiziranom stanovanju u gradu.
– Imamo tri stambene jedinice u centru grada u kojima trenutno živi pet korisnika usluge organiziranog stanovanja i upravo idemo u smjeru daljnjeg razvoja usluge. Plan je da u sljedećim godinama četrdesetak ljudi izmjestimo iz institucije i omogućimo im uvjete života koji više nalikuju obiteljskom okruženju – najavljuje ravnateljica.
Takav model, kaže, pokazuje da mnoge osobe uz podršku stručnjaka mogu živjeti znatno samostalnije nego što društvo često pretpostavlja.
– Naravno da mogu. Svaka osoba određena je, između ostalog, i socijalnim okolnostima u kojima živi. Kada su one ograničavajuće, za očekivati je da će i samo funkcioniranje osobe biti otežano. Razvojem izvaninstitucijskih socijalnih usluga pokazalo se da su se korisnici uklopili u zajednicu koja ih je prihvatila i ne nose onu stigmu koja ih prati smještajem u instituciji. Na nama je da stručnim radom procijenimo njihove mogućnosti i razvijamo sve njihove raspoložive kapacitete. Upravo organizirano stanovanje pokazuje da ljudi ne trebaju cijeli život provesti unutar institucije, etiketirani i izolirani od društva. To su ljudi koji pripadaju ovoj zajednici, našem gradu i našem svakodnevnom životu – govori Piragić.
Dodaje kako upravo uključivanje u zajednicu korisnicima vraća samopouzdanje i osjećaj vrijednosti.
– Kada im pružite podršku i uključite ih u društvo, rastu njihovo samopouzdanje i mogućnosti koje možda prije nitko nije ni vidio – kaže.
Nedostatak stručnog kadra sve veći problem
Ipak, sustav se istovremeno suočava s ozbiljnim izazovima. Jedan od najvećih je nedostatak stručnog osoblja.
– Potrebni su nam medicinski djelatnici, njegovatelji, socijalni radnici, psiholozi i radni terapeuti. Srećom, Ministarstvo nas podržava i novim pravilnicima već je predviđeno povećanje broja zaposlenih, na čijem zapošljavanju radimo. Za sada uspijevamo dobiti stručni kadar, ali iz iskustva drugih domova vidimo da će to biti problem s kojim ćemo se tek ozbiljnije suočiti s porastom potrebe za istima – upozorava Piragić.
Činjenice, isto tako, govore u prilog tome da se sve više ljudi suočava s problemima mentalnog zdravlja te će potrebe za uslugama u zajednici biti sve veće.
Domovi više nisu zatvoreni sustavi
Slične promjene provode se i u drugim ustanovama diljem Hrvatske. Rada Matoš, dugogodišnja ravnateljica doma u Ljeskovici, kaže kako su se domovi morali otvoriti prema javnosti i zajednici.
– Kada sam preuzela vođenje ustanove, jedan od mojih najvećih ciljeva bio je da lokalna zajednica prepozna ono što radimo. Htjela sam da ljudi vide da naši korisnici nisu osobe koje treba skrivati od društva – prisjeća se Matoš.
Godinama su, kaže, korisnici stvarali razne radove unutar doma, ali ih gotovo nitko izvan ustanove nije imao priliku vidjeti.
– Počeli smo izlaziti među ljude, sudjelovati na događanjima, organizirati radionice i druženja. Pozivali smo građane da dolaze k nama. Danas mogu reći da nas zajednica doživljava potpuno drugačije nego prije – ističe.
Dom u Ljeskovici danas skrbi za gotovo 300 korisnika, dok lista čekanja prelazi 2400 ljudi.
– To dovoljno govori koliko su potrebe velike. Pokrivamo čak tri županije i često nemamo dovoljno kapaciteta. Naravno, hitni slučajevi imaju prioritet i nikada ih ne odbijamo – govori Matoš.
I ondje se razvija organizirano stanovanje.
– Naših dvadeset korisnika već živi u organiziranom stanovanju. To su ljudi za koje možda nekada nitko nije vjerovao da će moći živjeti samostalno, a danas kuhaju, odlaze u trgovinu, brinu o sebi i aktivno sudjeluju u životu zajednice – dodaje.
„Osjećam se vrijednim“
Koliko takav način života znači korisnicima, možda najbolje govore njihove riječi.
Slavko iz Pule danas živi u organiziranom stanovanju s još četvero sustanara.
– Lijepo nam je. Kuhamo, peremo, idemo u kupovinu, imamo pokaz za autobus i možemo ići gdje želimo. More nam je petnaest minuta od stana – govori s ponosom.
Priznaje kako mu je trebalo vremena za prilagodbu, no danas ne skriva zadovoljstvo.
– Godinu i pol živimo tako i dobro funkcioniramo. Imamo svoje obaveze, ali i slobodu. To čovjeku puno znači – kaže.
Posebno ga vesele sportska natjecanja i druženja.
– Ja sam dugo u boćarskoj ekipi doma i imam puno medalja. Ovakva druženja ispune me toplinom i nekim lijepim osjećajem. Osjećam se vrijednim – govori Slavko.
Slično razmišlja i Vehoslav, korisnik organiziranog stanovanja u virovitičkom Domu za odrasle osobe.
– Puno mi znače ovakva sportska druženja jer upoznajemo nove prijatelje. U domu sam pet godina i zadovoljan sam. Ljeti radimo u vrtu, kosimo travu, uređujemo okoliš i imamo osjećaj da radimo nešto korisno – ispričao je.
Aktivno starenje nije privilegij
Današnji domovi sve više razvijaju sadržaje koji korisnicima omogućuju aktivan život i osjećaj uključenosti. Organiziraju sportska natjecanja, glazbene susrete, radionice, vrtlarstvo, kreativni rad i suradnju s lokalnom zajednicom.
– Imamo likovne, literarne i kulinarske radionice, rad u vrtu, uređenje okoliša, suradnju sa školama i knjižnicama. Ponekad se i sami iznenadimo koliko naši korisnici imaju talenata i vještina – kaže Rada Matoš.
Upravo kroz takve aktivnosti mijenja se percepcija institucionalnog života i starosti.
Jer aktivno starenje ne bi smjelo biti privilegij samo zdravih i financijski neovisnih ljudi. Osobe koje žive u domovima žele iste stvari kao i svi drugi – prijatelje, hobije, izlete, natjecanja i osjećaj da su dio zajednice.
Društvo se mjeri brigom za najranjivije
Priča o domovima za odrasle osobe zapravo je priča o društvu u cjelini. O tome kako gledamo na starost, bolest, mentalne teškoće i ljude kojima je potrebna pomoć.
Iza institucionalnih vrata ne nalaze se „drugačiji ljudi“. Ondje su osobe koje žele sigurnost, poštovanje, prijateljstvo i priliku za dostojanstven život.
Transformacija sustava socijalne skrbi pokazuje da Hrvatska pokušava napraviti iskorak prema humanijem modelu skrbi. No bez dovoljno stručnjaka, kapaciteta i podrške zajednice, taj će proces biti spor i zahtjevan.
A upravo događaji poput kuglačkog susreta u Bjelovaru pokazuju koliko malo treba da se sruše predrasude – jedna kuglana, malo smijeha i osjećaj da nitko nije zaboravljen.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portal Bjelovar.info
Foto: Bjelovar.info-Dom za odrasle Bjelovar
