U petak 5.1 studenog u OŠ Mate Lovraka, Veliki Grđevac održano je predstavljanje zbirke pjesama Željka Pavičića ‘Vjetar zavičaja’. Željko Pavičić napustio nas je krajem siječnja, ali je prije smrti ostavio vrijedan rukopis pjesama koje su izdane uz financijsku pomoć Općine Veliki Grđevac i urednika zbirke Stjepana Kasaša i Drage Trošćana. Zbirku su predstavili urednik Drago Trošćan, lektor zbirke Stjepan Dragija i učiteljica Lovorka Pralas, a pjesme su interpretirali glumac Dubravko Sidor uz glazbenu pratnju Romana Dautanca. Predstavljanje zbirke proteklo je ugodnoj, obiteljskoj atmosferi uz puno emocija. Na predstavljanju zbirke sudjelovali su supruga Željka Pavičića, Marija, kćeri Sofija i Silvija, članovi obitelji, gradonačelnik grada Svetog Ivana Zeline Hrvoje Koščec, načelnik Općine Veliki Grđevac Tomislav Pavlečić, ravnateljica POU Sveti Ivan Zelina Vesna Bičak Dananić, pjevač Mirko Švenda Žiga te brojni gosti i uzvanici.
– Zbirka je to u kojoj se nalazi devedeset i osam pjesama plus četrdeset i jedan epigram i aforizam. Pjesme su uglavnom vezane uz zavičaj, a to je Veliki Grđevac; mjesto u kojemu je Željko Pavičić proživio djetinjstvo. Ta „erupcija“ zbirki mogla bi zbuniti ponekoga poznavatelja Željkovih stihova, očekujući da je on u prvom redu tekstopisac i skladatelj zabavnih pjesama koje su ga proslavile, a koje su i danas i još će dugo biti “naše pjesme“. U najnovijoj zbirci, posvećenoj žiteljima Velikog Grđevca, pronaći će se ljudi njegova djetinjstva jer ih uglavnom imenom i spominje. Željko je toliko vezan uz Veliki Grđevac kojega je davno napustio da, prema njegovim riječima, kad poželi nešto stvarati, to može ako mu pred očima iskrsne neki detalj iz Velikog Grđevca. U prvim zbirkama Željko je većinu pjesama posvetio Velikom Grđevcu i Zelini. No, bilo je tu mnogo stihova koji su govorili o autorovom životnom iskustvu, o suvremenim događajima u društvu, o obitelji. Pjesme su bile uglavnom podulje, za razliku od ovih u Vjetru zavičaja koje su kraće, izričaj jezgrovitiji, sublimiran u poantu, poruku. Rekao bih da je manja deskriptivnost plod sazrijevanja, u stihovima nema suvišnoga, gotovo svaki stih je slika, osjećaj, sjećanje, ljubav, ljepota, rodni kraj. U već spomenutom pismu Željko ispisuje i ovu rečenicu: „Pišem zbirku pjesama i sav sam u tome. Grozničavo pišem, jer osjećam potrebu da kažem još ponešto što imam u sebi, a dosad to nisam rekao.“ Već više od dvadeset godina, kad god je prigoda, govorim i pišem da Veliki Grđevac ima ne jednog velikog pisca, već dvojicu: Matu Lovraka i Željka Pavičića. Pjesme naših klasika kao što su primjerice Tadijanović i Cesarić su uglazbljene, ali ta činjenica ih nije učinila manje važnim. Naprotiv! Željkove pjesme su također uglazbljene i ta činjenica, po mom mišljenju, čini ga još poznatijim. Neće proći dugo – postat će slavan, istaknuo je u predgovoru zbirke prof. Stjepan Kasaš.
– Zbirka pjesama „Vjetar zavičaja“ trebala je biti tiskana i promovirana još za života u sklopu 32. Lovrakovih dana kulture, ali još uvijek prisutno svjetsko prokletstvo, koronavirus, odvojio nas je od Željka pa zbirku izdajemo i promoviramo posmrtno. Željko je, u iščekivanju tiskanja zbirke, povremeno nadopunio istu s još ponekom novom pjesmom. Uz posljednju nadopunu napisao je: „Ovo je posljednja.“ Sudbina se poigrala da zaista tako i bude. Uz neizrecivu tugu zbog Željkovog odlaska, jedino što smo mogli učiniti jest tiskati i predstaviti ovu zbirku te s nevjericom zaključiti da je „Vjetar zavičaja“ zaista posljednja zbirka našeg dragog i vječnog Velikogrđevčana Željka Pavičića, istaknuo je u pogovoru zbirke Drago Trošćan.
Željko Pavičić rođen je u Nuštru 1949. godine, a kao dječak je s majkom došao u Veliki Grđevac, u kojemu pohađa osnovnu školu. Kao osnovnoškolac bio je aktivni član literarne sekcije s bogatom izdavačkom djelatnošću, a najpoznatije izdanje bio je školski list „Kvržica“, u kojemu su izdavani i Željkovi uradci. Željko se kao učenik susretao s Matom Lovrakom za njegovih posjeta rodnom mjestu i školi koju je i sam pohađao. Srednju tehničku kemijsku školu polazio je u Zagrebu. Uz osnovnoškolske dane i dječje igre na „mlinu družbe Pere Kvržice“, Željko je kao jedan od najljepših perioda svog odrastanja spominjao i srednjoškolske odlaske i povratke vlakom u Zagreb, prepričavajući niz anegdota iz tog vremena. U vlaku „parnjači“ upoznao je i svoju buduću suprugu Macu (Mariju). Veliki broj njegovih pjesama motivirano je upravo tim životnim periodom. Kao kemijski tehničar zaposlio se u „Plivi“, a u Svetom Ivanu Zelini, koji spominje kao svoj drugi zavičaj, pronalazi mjesto svog stalnog prebivališta. U braku sa suprugom Macom rađaju se kćeri Sofija i Silvija. Tada se već uvelike razbuktava Željkov pjesnički talent. Sredinom sedamdesetih godina počinje pisati stihove, a 1979. započinje suradnju s Đorđem Novkovićem koji mu povjerava pisanje pjesama za prvi album tada još anonimne grupe „Srebrna krila“, koji će se prodati u nakladi od pola milijuna primjeraka. Tada počinje višegodišnja suradnja s Novkovićem koja će rezultirati nizom velikih hitova. Kao pisac stihova surađivao je i s drugim uglednim skladateljima kao što su Zdenko Runjić, Zrinko Tutić, Ivo Lesić, Branimir Mihaljević, Vladimir Delač, Marko Tomasović, Željko Bošković, Rajko Dujmić, Tonči Huljić i drugi. Za vlastite skladbe mahom sam piše i stihove. Napisao je tekstove za oko dvije tisuće pjesama, a nekoliko stotina pjesama sam je skladao. Željko Pavičić napustio nas je krajem siječnja 2021. godine, ali njegove pjesme, uglazbljene ili objavljene u zbirkama, živjet će vječno.
