Darko Martinovski imao je samo 23 godine kada je 25. srpnja 1995. poginuo na području Bosanskog Grahova, prvog dana Vojno-redarstvene operacije „Ljeto ’95“. Bio je pripadnik legendarne 7. gardijske brigade „Pume“, mladić koji je volio glazbu, pisao pjesme, bavio se biciklizmom i imao mnogo prijatelja. Njegova majka Davorka već 31 godinu živi s tugom, uspomenama i pitanjem kako nastaviti život nakon gubitka djeteta.
– Mama, nemoj plakati ako poginem, to je moja sudbina!“ Riječi su to koje majka Davorka Martinovski iz Bjelovara, ni nakon 31 godine, ne može izbrisati iz sjećanja. Njezin sin Darko bio je jedan od mladih ljudi koji su u najtežim danima Domovinskog rata odlučili stati u obranu Hrvatske. Njegov život prekinut je u srpnju 1995. godine, a majčina ljubav i bol ostale su trajno vezane uz uspomenu na sina koji je imao tek 23 godine.
„Već trideset i jednu godinu živim sa svojim tugama i sjećanjima na mojeg Darka, našeg prvog sina. Svirao je gitaru, pisao pjesme, aktivno se bavio biciklizmom, imao mnogo prijatelja i silno volio svoj grad Bjelovar. Nikada kao majka nisam znala da su njegove velike ljubavi i Domovina“, započinje svoju ispovijest Davorka.
Umjesto fakulteta izabrao je odlazak u obranu Hrvatske
Godine 1993. obitelj Martinovski živjela je mirnim obiteljskim životom. Imali su uhodan trgovački obrt, drogeriju u središtu Bjelovara, a Darko je imao 21 godinu. Njegov mlađi brat Nenad tada je imao samo 12 godina.
Nakon povratka sa služenja redovnog vojnog roka, Darko je iznenadio roditelje odlukom da se s još petoricom kolega iz Bjelovara prijavi u 7. gardijsku brigadu „Pume“. Njegova je odluka bila jasna – najprije želi otići u rat, braniti i osloboditi Hrvatsku, a tek nakon toga razmišljati o fakultetu.
– Supruga Zorana, brata Nenada i mene iznenadila je Darkova odluka. Kako smo u obitelji odgajali sinove da uvažavamo njihove odluke, tako smo i ovaj put, skrivajući duboko u sebi strah, prihvatili njegovu odluku. Iako nam je bilo teško povezati njegove umjetničke sklonosti, sportski život i talente s ratom i oružjem – prisjeća se majka.
Darko je, kaže, uvijek bio poseban mladić. Tijekom ljeta radio je na željeznici i štedio novac, a jednom je tako kupio gitaru i ubrzo naučio svirati. Glazba, pjesme, biciklizam i prijatelji bili su dio njegova života, no u presudnom trenutku odlučio je stati u obranu svoje Domovine.
Obitelj je bila vrlo povezana, a Darko je znao koliko su njegovi najbliži zabrinuti za njega. Kad god je imao priliku, javljao se s Dinare. Svaki njegov poziv za roditelje je bio posebna radost, a osobito za mlađeg brata Nenada, koji je bio iznimno ponosan na svojeg starijeg brata – hrvatskog branitelja.
Svaki njegov dolazak kući bio je posebna radost
Od 1993. do 1995. godine obitelj je živjela u neizvjesnosti. Darkovi dolasci kući na kraći odmor donosili su sreću, ali i novu tugu kada bi ponovno odlazio na bojišnicu sa svojim suborcima.

–Prikrivala sam svoje osjećaje i strahove. Moj Vinkovčan, jer je rođen u Vinkovcima, nikada se nije žalio da mu je teško ili da ima problema na bojištu. Posebno se na velikog brata, hrvatskog branitelja, ponosio Nenad. Kada bismo se našli za stolom svi četvero, bili smo najsretnija obitelj na svijetu – govori Davorka.
Majka je svakodnevno pratila vijesti i izvještaje s Južnog bojišta, nadajući se da će njezin sin biti dobro i da će se ponovno vratiti kući.
A onda je došao 25. srpnja 1995. godine. Prvi dan Vojno-redarstvene operacije „Ljeto ’95.“ postao je datum koji je zauvijek promijenio život obitelji Martinovski.
Jedno jutro zauvijek je prekinulo obiteljsku sreću
U pet sati ujutro, na području Bosanskog Grahova, Darko je poginuo od snajperskog metka. Prema majčinim riječima, u njega je pucao pripadnik neprijateljskih snaga iz obližnje šume.
Darko je bio pripadnik 3. desetine, 3. voda, 2. pješačke satnije, 2. pješačke bojne legendarne 7. gardijske brigade „Pume“. Rođen je 6. lipnja 1972. godine. Istoga jutra, na istom mjestu, poginuli su i njegovi prijatelji i suborci Dalibor Bogdanović i Albert Zegnal.
Vijest o sinovoj pogibiji za Davorku je značila kraj dotadašnjeg života.
– Primivši najtužniju vijest u životu, moj život je naprosto stao. Odjednom se nađete u stanju kao da su vam umrle sve životne funkcije. Od tog pretužnog dana hodam i doslovno svoju bol nosim sa sobom 24 sata. Tek ponekad imam snage prelistati album s Darkovim fotografijama s ratišta. Nakon toga ponovno padam u stanje tuge koje mi otežava disanje i rad bolesnog srca – govori majka.
Posljednji poklon čuva kao najveću svetinju
Među brojnim uspomenama, fotografijama, pismima i pjesmama, posebno mjesto u Davorkinu životu zauzima ručni sat s ugraviranim datumom 18. kolovoza 1994. godine. Bio je to posljednji Darkov poklon majci.
– Uvijek je bio pažljiv prema meni, članovima obitelji i prijateljima. Prilikom jednog dolaska kući na kraći odmor, 18. kolovoza 1994., Darko me zagrlio i rekao: ‘Evo, majko, nisam ti imao što drugo kupiti za rođendan, ovaj sat sam našao u Šibeniku!’ Za mene je to najdragocjenija uspomena od koje se ne odvajam – prisjeća se Davorka.
U njezinim riječima osjeća se bol koja ni nakon toliko godina nije izgubila svoju snagu.
– Ne znam više odakle imam toliko suza. Samo majke čiji su sinovi dali život za Hrvatsku mogu razumjeti naše tuge i neprospavane noći – kaže.
Iz Bjelovara se preselila u Medulin, ali uspomene na sina uvijek su s njom
Godine 1998. Davorka i njezin pokojni suprug Zoran preselili su se iz Bjelovara u Medulin. Jedan od razloga bio je i strah za mlađeg sina Nenada, koji je tada upisao fakultet u Puli. Roditelji su željeli biti uz njega.
Nenad je završio fakultet, vratio se u Bjelovar, zaposlio se i osnovao obitelj. Davorka danas živi na relaciji Medulin – Bjelovar, a nakon suprugove smrti ostala je sama u Medulinu.
Ipak, zahvaljujući računalu i internetu, čiji ju je način korištenja naučio sin Nenad, svakodnevno je u kontaktu sa svojim najmilijima. O njoj brinu sin, snaha i unučad, a posebno joj znači što se skrbe i o Darkovu posljednjem počivalištu.
Do prije godinu dana često je automobilom odlazila u Bjelovar na sinov grob. Nažalost, vid joj je oslabio pa sada čeka operaciju kako bi ponovno mogla putovati i posjećivati mjesto na kojem počiva njezin Darko.
Unatoč godinama i zdravstvenim poteškoćama, nastoji ostati aktivna. Obavlja kućanske poslove, pomaže bolesnim susjedama u nabavi hrane u Puli i, kako kaže, nastoji što više raditi kako ne bi previše razmišljala o tuzi i prepustila se depresiji.
U grad u kojem živi ubojica njezina sina nikada se nije vratila
Dio Davorkine obitelji živi u Novom Sadu. Iako su i danas u stalnom telefonskom kontaktu, nakon Domovinskog rata ondje više nikada nije otišla.
Razlog je bol koju nosi zbog gubitka sina i činjenica da, kako sama kaže, ne može otići u grad u kojem živi čovjek za kojeg vjeruje da je odgovoran za njegovu smrt.
– Zaklela sam se da nikada neću ići u grad u kojem živi ubojica mojeg djeteta, koji ga je hladnokrvno ubio, a život je tek bio pred njim. Za mene oprosta nema – govori kroz suze.
Davorka priznaje da joj je i razgovor o Darku iznimno težak, no odlučila je ispričati svoju priču jer želi ostaviti pisani trag o patnji hrvatskih majki koje su izgubile sinove u Domovinskom ratu.
– Želim iza sebe ostaviti zapisani trag o patnjama svih hrvatskih majki u crnini, čiji su cjeloživotni suputnici žalost i suze – poručuje majka Davorka Martinovski.
Darko je imao svoje snove, ljubavi, prijatelje i život koji je tek počinjao. Umjesto da nastavi svirati gitaru, pisati pjesme i ostvarivati svoje planove, svoj je život položio u obrani Hrvatske. Njegova majka i danas čuva njegov sat, fotografije i uspomene, ali najviše od svega čuva riječi koje joj je jednom uputio – riječi koje su postale dio njezina života i koje, nakon 31 godine, još uvijek čuje kao da su izgovorene jučer.
Tekst: Dubravka Vukoja – zene-domovinski-rat.hr
Foto: Privatni album- Davorka Martinovski







