Antunia Šimić iz Novih Plavnica izgubila je sina Marija u tragediji na Barutani 29. rujna 1991. godine. Imao je samo 18 godina, snove, planove i cijeli život pred sobom. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, pa majka ni danas nema mjesto na kojem bi mogla zapaliti svijeću i položiti cvijet. „Bol za djetetom uvijek je ista. Nije istina da vrijeme liječi tugu“, kaže majka koja već desetljećima nosi crninu.
Postoje boli koje vrijeme ne može ublažiti, praznine koje se ničim ne mogu ispuniti i pitanja na koja majka cijeli život čeka odgovor. Jedna od takvih životnih priča pripada Antuniji Šimić iz Novih Plavnica pokraj Bjelovara, majci koja je u Domovinskom ratu izgubila sina Marija. Imao je samo 18 godina kada je 29. rujna 1991. poginuo u tragediji na Barutani, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Dok na blagdan Svih svetih obitelji obilaze grobove svojih najmilijih, donose cvijeće i pale svijeće, Antunia sa sinom Željkom odlazi na Spomen-područje Barutana. Ondje, na mjestu tragedije, zapali svijeću za svog Maria. Jer on nema grob, nema posljednje počivalište na kojem bi majka mogla ostaviti ružu i u tišini mu ispričati sve ono što joj je ostalo u srcu.
– Najteži su mi blagdani kada svi obilaze posljednja počivališta svojih najmilijih, nose im cvijeće i pale svijeće, a u mojem srcu ostaju samo praznina i tuga. Kada bih barem imala i ja mramornu ploču sa sinovim imenom. Bezbroj puta postavljam si brojna pitanja, ali odgovora niotkuda – govori majka Antunia.
Mario je imao samo 18 godina i cijeli život pred sobom
Jedna od najvećih tragedija u Domovinskom ratu na bjelovarskom području dogodila se upravo u šumi Bedenik, gdje se nalazilo veliko skladište eksploziva i oružja bivše JNA. U njemu je bilo oko 1.700 tona različitih eksploziva i velike količine oružja.
Toga 29. rujna 1991. godine, tijekom akcije oslobađanja Barutane, došlo je do stravične eksplozije. U tragediji je poginulo 11 branitelja, dragovoljaca i diverzanata iz Bjelovara i okolnih mjesta. Među njima bio je i Antunijin sin Mario.
Iako ga je majka pokušavala odgovoriti od odlaska u akciju, njezine molbe nisu pomogle. Mario je imao samo 18 godina, mogao je otići ocu Peri u Njemačku, ali ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svega.
– Moj Mario imao je samo 18 godina i mogao je otići kod oca Pere u Njemačku, ali ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od razuma. Nitko ga nije mogao zaustaviti da ide u akciju. Moj stariji sin Željko tada je bio na ratištu u Pakracu. Nisam spavala noćima od straha za njihove živote – prisjeća se Antunia.
Mario je, kao i mnogi mladići njegove generacije, imao svoje snove i planove. Bio je miran, dobar mladić, uvijek spreman pomoći prijateljima i poznanicima. Tijekom ljetnih praznika odlazio je ocu u Njemačku kako bi zaradio džeparac za knjige i odjeću.
– Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao: ‘Majko, kada završi rat, ja ću ići na fakultet i zaposliti se u policiji! Bio je posebno dobar mladić, smiren i uvijek je pomagao prijateljima i poznanicima. Bili smo sretna obitelj s dva krasna sina i puno planova za njihovu budućnost. Sagradili smo i veliku kuću za obitelji naših sinova i naše unučiće. Baš smo imali lijep obiteljski život – govori majka.
„Mama, nema više našeg Marija“
Najduži sati u životu Antunije Šimić bili su oni nakon eksplozije na Barutani. Nije ni slutila da je upravo toga trenutka izgubila sina. Nitko joj satima nije javljao što se dogodilo, a svaki telefonski poziv donosio je novu nadu da će s druge strane čuti Mariov glas.
– Nisam niti slutila da sam toga trenutka ostala bez Maria. Nitko mi ništa nije javljao satima, a ja sam na svaki telefonski poziv očekivala njegov glas s druge strane žice. Sati su prolazili, najduži u mojem životu, a glasa o Mariu i njegovim prijateljima niotkuda. Koga god sam zvala, nitko mi nije znao reći gdje je moj Mario. Neki su nagađali da je ranjen i možda u bolnici u Koprivnici ili Zagrebu – prisjeća se Antunia.
A onda se na vratima obiteljske kuće pojavio stariji sin Željko.
– Nakon nekoliko sati na vratima naše kuće pojavio se moj Željko. Bio je šokiran i blijed, zagrlio me vidno potresen i rekao: ‘Mama, nema više našeg Marija, poginuo je u eksploziji na Barutani!’ Moj život kao da je stao toga trenutka. Molila sam Boga da i mene uzme k sebi. To je neopisiva tuga jer smo samo nekoliko sati prije razgovarali o planovima za budućnost.
Antunia se prisjeća i hrabrosti jedanaestorice branitelja koji su sudjelovali u akciji. Ističe kako su, prema njezinim riječima, uspjeli presjeći tri od četiri glavne žice dovoda električne energije prije nego što su ih otkrili pripadnici neprijateljskih snaga i oficiri JNA.
Nije imala ni tijelo sina da bi ga dostojanstveno ispratila
Za Antuniju je uslijedio još jedan šok. Rečeno joj je da ne može vidjeti tijelo svojega sina jer je silina eksplozije bila toliko velika da su tijela osmorice diverzanata raznesena u krateru nastalom na mjestu eksplozije. Upravo je taj prostor danas posljednje počivalište osmorice bjelovarskih branitelja. Trojica mladića iz diverzantske skupine – Tukerić, Trogrlić i Paunović – ubijena su prije eksplozije.
-Ja ne znam kako sam sve to preživjela. Kada nemaš od sina ni tenisicu ni tijelo da bi ga mogli dostojanstveno ispratiti na onaj svijet… Godinama sam odlazila na Barutanu, tražeći barem neki znak od svojega Maria. Ali ogromni krater samo je šutio i šuti o pravoj istini.
Čula sam od ljudi da su komentirali kako sam psihički ‘otišla’ jer lutam oko jame i po okolnoj šumi, tražeći bilo kakav trag ili znak svojega djeteta. Stalno sam se nadala i tražila barem neki znak, ali sve je bilo uzalud. Šuma šuti, a osušena stabla od siline eksplozije stoje kao nijemi svjedoci te tragedije. Tu bol može osjetiti samo majčino srce – govori Antunia.
„Bol za djetetom uvijek je ista“
Prošle su 35 godina od tragedije na Barutani, ali majčina bol nije nestala. Godine su prolazile, mnogi roditelji poginulih branitelja u međuvremenu su preminuli, a oni koji su ostali i dalje nose uspomene na svoju djecu.
– Godinama sam plakala i čini mi se da suza više ni nemam. Danas su moja najveća utjeha, potpora i pomoć moj sin Željko. I on je dragovoljac Domovinskog rata, bio je ranjen u ruku u Kusonjama, a tada je imao samo 23 godine.
Bol za djetetom uvijek je ista. Nije točno da vrijeme liječi tugu, posebno majke za sinom kojega je nosila pod srcem devet mjeseci – kaže Antunia, koja cijeli život nosi crninu.
Mario bi danas imao 54 godine. Majka često razmišlja o tome kakav bi njegov život bio da je ostao živ, bi li imao svoju obitelj, djecu i ostvario snove o fakultetu i policijskom pozivu.
– Razmišljam jako puno, ali što mi to vrijedi. Godinama sam čuvala njegovu novu odjeću, preslagivala je s jednog mjesta na drugo. Jednog dana svu sam odjeću dala našem svećeniku da je daruje nekom siromašnom mladiću.
Još imam Mariovu novu harmoniku u kutiji, koju mu je otac kupio u Njemačkoj. Željela bih je pokloniti nekom siromašnom dječaku. Ako poznajete neko talentirano dijete, vrlo rado bih mu poklonila harmoniku – zamolila nas je Antunia.
Barutana – mjesto tuge, sjećanja i molitve
Antunia često odlazi na Spomen-područje Barutana, a tijekom godina osobno se angažirala i oko uređenja spomen-područja, mjesta na kojem počivaju posmrtni ostaci osmorice bjelovarskih branitelja, Mariovih suboraca.
– Barutana je mjesto naših tuga, suza i tajni naše djece, a njihova imena ispisana na kamenu povijesni su svjedoci stvaranja jedine nam Domovine Hrvatske. Moje suze su presušile. Tražim mir svojoj duši, puno se molim tijekom cijelog dana, redovito idem na mise i hodočašća, a bila sam i u Svetištu u Lurdu na braniteljskom hodočašću. U molitvi pronalazim neki mir i utjehu – kaže.
Danas joj je najveća životna radost sin Željko. Sretna je što je uz nju, što zajedno mogu razgovarati i podijeliti svakodnevne trenutke.
– Sretna sam što je moj Željko uz mene. On mi je najveća utjeha i za njega sada zapravo i živim. Veselim se zajedničkom ručku i razgovoru s njim – govori Antunia.
„Ostalo nas je još samo nekoliko majki poginulih sinova“
Posebno je boli spoznaja da je sve manje majki koje su izgubile djecu u Domovinskom ratu. Mnoge su već otišle, a s njima i njihove priče, sjećanja i neispričane boli.
– Ostalo nas je još samo nekoliko majki poginulih sinova. Uskoro će nam se ugasiti i Udruga roditelja poginulih branitelja jer nas više nema, odlazimo u Kraljevstvo Božje, k našoj djeci – govori tiho.
Na blagdan Svih svetih, dok ljudi oko nje obilaze grobove svojih najmilijih, kite ih cvijećem i pale svijeće, Antunia i njezin Željko odlaze na Barutanu. Ondje pale svijeću za Marija, sina koji nikada nije dobio svoj grob.
– Ja i moj sin zapalimo svijeću na zloglasnoj Barutani jer naš Mario nema svoj grob – kaže Antunia, suznih očiju.
Njezina priča nije samo priča o gubitku jednog sina. To je priča o majčinskoj ljubavi koja ne prestaje, o čekanju odgovora koji možda nikada neće stići i o boli koja ne poznaje vrijeme. Priča je to i o svim majkama koje su izgubile svoju djecu u Domovinskom ratu, a koje su desetljećima nosile i još uvijek nose crninu u srcu.
–Ja sam jedna od nekoliko tisuća hrvatskih majki ubijenih sinova i kćeri koja nikada neće skinuti crninu koju nosimo u dubokoj tuzi za svojom djecom. Samo nas je još nekoliko majki živih, sve su zauvijek otišle… – završava svoju potresnu životnu priču majka Antunia Šimić.
Tekst: Dubravka Vukoja – zene-domovinski-rat.hr
Foto: Dubravka Vukoja – Privatni album Antunia Šimić
