Uoči blagdana Svih svetih, kada se obitelji prisjećaju svojih preminulih, Psihološki centar Carpe Diem upozorava na važnost otvorenog i dobno primjerenog razgovora s djecom o smrti, gubitku i tugovanju. Stručnjaci poručuju da djeci ne treba skrivati istinu, nego im pružiti osjećaj sigurnosti, razumijevanja i podrške.
Smrt i gubitak među najosjetljivijim su temama o kojima odrasli razgovaraju s djecom. Iako ih roditelji često žele zaštititi od tuge i teških emocija, izbjegavanje razgovora ili pokušaj prikrivanja istine mogu kod djece izazvati dodatnu zbunjenost i nesigurnost.
Povodom blagdana Svih svetih, koji se obilježava 1. studenoga, Psihološki centar Carpe Diem želi skrenuti pozornost na važnost primjerenog razgovora s najmlađima o smrti, žalovanju i sjećanju na preminule osobe.
Za mnoge obitelji ovaj je blagdan vrijeme prisjećanja na preminule članove obitelji i druge bliske osobe. Odlazak na groblje, paljenje svijeća, polaganje cvijeća i razgovor o onima kojih više nema mogu djeci pomoći u razumijevanju obiteljske povijesti i važnosti sjećanja. Istodobno, takvi trenuci mogu potaknuti pitanja i emocije na koje odrasli trebaju biti spremni odgovoriti s razumijevanjem.
Djeci ne treba skrivati istinu o smrti
Jedna od najvažnijih smjernica koju ističu stručnjaci jest izbjegavanje laganja djece o smrti. Povjerenje u roditelje temelj je djetetova osjećaja sigurnosti, a narušavanje tog povjerenja može negativno utjecati na djetetovu dobrobit i odnos s roditeljima.
Također, izrazi poput „zaspao je” ili „otputovao je” mogu kod mlađe djece izazvati zbunjenost i strah, primjerice od spavanja ili putovanja. Zato je važno o smrti govoriti jasno i smireno, riječima koje dijete može razumjeti s obzirom na svoju dob i razvojnu fazu.
Razgovor pritom ne mora sadržavati sve odgovore odjednom. Važno je pratiti djetetovu spremnost, odgovarati na njegova pitanja i ostaviti mu prostor da postupno razumije ono što se dogodilo.
Svako dijete tuguje na svoj način
Djeca različito reagiraju na gubitak bliske osobe. Neka će otvoreno pokazivati tugu i često postavljati pitanja, dok će druga o tome manje govoriti ili će osjećaje izražavati na drukčiji način. To ne znači nužno da im je manje teško.
Roditelji zato trebaju dopustiti djeci da osjećaje izražavaju slobodno, bez osude i očekivanja da će tugovati na određeni način. Važno je da dijete zna kako smije biti tužno, ljutito, zbunjeno ili imati pitanja te da zbog svojih osjećaja ne mora osjećati krivnju.
Voditelj Psihološkog centra Carpe Diem Domagoj Dalbello ističe važnost prisutnosti i podrške odraslih u takvim trenucima.
„Za djecu je ključno imati pored sebe odrasle osobe koje će im biti oslonac i koji su spremni saslušati ih, razgovarati s njima i pružiti im osjećaj sigurnosti i ljubavi. Važno je da dijete zna kako smije postavljati pitanja, izraziti tugu na vlastiti način te govoriti o osobi koja je preminula, bez straha da će time uznemiriti odrasle ili učiniti nešto zbog čega treba osjećati bilo kakvu krivnju”, ističe Dalbello.
Slušati dijete važnije je od pronalaženja savršenog odgovora
Prilikom razgovora o smrti preporučuje se postavljati otvorena pitanja i pažljivo slušati što dijete ima za reći. Tako roditelji mogu bolje razumjeti kako dijete doživljava situaciju, što ga zabrinjava i kakva mu je podrška potrebna.
Važno je slušati i emocije koje dijete izražava te mu, kroz dodatna pitanja i razgovor, pomoći da ih prepozna i razumije. Pritom razgovor ne treba forsirati. Ako dijete nije spremno govoriti, treba mu dati vremena i prostora, uz jasnu poruku da se odrasloj osobi uvijek može obratiti kada osjeti potrebu.
Roditelji pritom ne moraju skrivati ni vlastitu tugu. Pokazivanje emocija može djeci pomoći da shvate kako je tuga prirodna reakcija na gubitak i da izražavanje osjećaja nije nešto čega se treba sramiti. Važno je, naravno, vlastite emocije objasniti na način primjeren djetetovoj dobi i mogućnosti razumijevanja.
Kada je potrebno potražiti stručnu pomoć?
Posebnu pozornost treba obratiti na djecu kod koje su reakcije na gubitak izrazito intenzivne ili dugotrajne te značajno utječu na njihovo svakodnevno funkcioniranje.
U takvim situacijama preporučuje se potražiti podršku psihologa ili drugog odgovarajućeg stručnjaka koji može pomoći djetetu i obitelji u suočavanju s gubitkom i pronalaženju primjerenih načina podrške.
Iz Psihološkog centra Carpe Diem poručuju kako razgovor o smrti nije samo razgovor o gubitku. To je ujedno prilika da djeca uče o emocijama, bliskosti, obiteljskim odnosima, međusobnoj podršci i važnosti prisutnosti u teškim trenucima.
Upravo zato, u danima kada se prisjećamo onih kojih više nema, važno je djeci pokazati da o smrti smiju pitati, o svojim osjećajima govoriti i da u trenucima tuge nisu sama.
Više informacija dostupno je na mrežnoj stranici Psihološkog centra Carpe Diem.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: Magnific
