Goran Čirjak i Zlatko Šerepec krv su darivali po 125 puta, a Tihomir Roviščanec čak 100 puta. Njihove priče povezuju desetljeća humanosti, obiteljske tradicije i želje da pomognu drugima. Jedan je nastavio očevim putem, drugi je na željeznici potaknuo pravi val darivanja krvi, a treći je prvi put pružio ruku pomoći u vrijeme Domovinskog rata.
Postoje ljudi koji svoja velika djela ne mjere riječima, nego godinama, vremenom i spremnošću da pomognu drugome. Među njima su i dobrovoljni darivatelji krvi, ljudi koji često ne poznaju one kojima će njihova krv pomoći, ali svejedno iznova dolaze kako bi nekome pružili priliku za život.
U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji takve priče pišu se desetljećima. Među darivateljima koji svojim primjerom pokazuju što znači nesebičnost su Goran Čirjak, Zlatko Šerepec i Tihomir Roviščanec. Zajedno su krv darivali čak 350 puta, a iza te brojke stoje godine humanosti, osobnih iskustava i snažnih poruka mlađim generacijama.
Goran Čirjak nastavio je očevim putem: „Dok god budem imao taj blagoslov”
Za Gorana Čirjaka sve je počelo 1998. godine, tijekom služenja vojnog roka u Koprivnici. Zbog povećanih potreba za krvlju tijekom turističke sezone organizirano je darivanje, a velik broj ljudi odazvao se pozivu. Među njima je bio i Goran, koji je nastavio darivati krv sve do danas. Do sada je to učinio 125 puta.
Njegova priča ima i posebnu obiteljsku dimenziju. Naime, ljubav prema darivanju krvi naslijedio je od oca, koji je u bivšoj državi krv darivao 103 puta. Zbog zdravstvenih razloga danas to više ne može, ali njegov je primjer ostavio dubok trag na sina.
– Hvala Bogu, imam taj dar da mogu darivati krv i da sam zdrav. Krenuo sam očevim putem jer je i moj otac još u bivšoj državi počeo darivati krv. Darovao ju je 103 puta, ali zbog zdravstvenih razloga više ne smije. Ja sam nastavio njegovim putem i rekao sam sebi da ću darivati krv dok god budem imao taj blagoslov – ispričao je Čirjak.
Osim pune krvi, desetak je puta darivao i krvnu plazmu u Petrovoj bolnici, nakon što su mu liječnici ponudili tu mogućnost zbog povećanih potreba povezanih s liječenjem kemoterapijom.
Za njega je darivanje krvi jednostavan čin koji može imati neprocjenjivu vrijednost za nekoga drugoga.
– Mislim da nam izdvojiti 15 do 30 minuta ne predstavlja gotovo ništa, a nekome može spasiti život. Vjerujem da je to nešto jako dobro i da svatko tko može treba razmisliti o darivanju krvi – poručio je.
Zlatko Šerepec krv darivao 125 puta: Na željeznici je svaki drugi zaposlenik bio darivatelj
Prvo darivanje krvi Zlatka Šerepeca seže još u 1974. godinu, kada je bio srednjoškolac. Od tada je prošlo više od pet desetljeća, a krv je darivao 125 puta.
Tijekom dugogodišnjeg darivateljskog staža bilo je i razdoblja kada zbog povišenog krvnog tlaka i drugih razloga nije mogao darivati krv. No, njegovo iskustvo nije samo priča o osobnoj ustrajnosti, nego i o tome koliko zajedništvo i dobra organizacija mogu potaknuti ljude da se uključe u pomaganje drugima.
Posebno se prisjetio akcija darivanja krvi na željeznici, gdje je odaziv zaposlenika bio izniman.
– Kada smo organizirali akcije darivanja krvi na željeznici, uspjeli smo postići da svaki drugi zaposleni bude darivatelj. Od ukupno 280 zaposlenika, njih 140 darivalo je krv, a imali smo i po 40 darivanja mjesečno. To smo postigli tako što smo se izborili za određene pogodnosti za darivatelje – ispričao je Šerepec.
Zaposlenici su za svako darivanje krvi dobivali dva slobodna dana, dok su za deset darivanja ostvarivali pet dana plaćenog dopusta. Prema njegovu iskustvu, takve su pogodnosti pridonijele velikom odazivu.
I u njegovoj obitelji darivanje krvi ima dugu tradiciju. Njegov otac također je bio dobrovoljni darivatelj, a Zlatko je nastavio njegovim putem. Time je još jednom potvrđeno da se vrijednosti poput humanosti, solidarnosti i brige za druge mogu prenositi s generacije na generaciju.
Tihomir Roviščanec počeo je darivati krv u Domovinskom ratu
Priča Tihomira Roviščanca iz Križica, s područja Općine Ivanska, počinje u jednom od najtežih razdoblja hrvatske povijesti. Prvu je krv darivao 1991. godine, kada su zbog ranjavanja na bojištima rasle potrebe za zalihama krvi. Do danas je to učinio 100 puta.
Prisjećajući se početaka, istaknuo je kako su tada autobusima dolazili u Bjelovar kako bi darivali krv. Ubrzo je i sam završio na ratištu.
– Moje prvo darivanje krvi bilo je 1991. godine, kada je počeo Domovinski rat i kada je bilo prvih ranjavanja na bojištima. Tada smo autobusom dolazili u Bjelovar i darivali krv. To su bili moji počeci, a ubrzo sam i sam završio na ratištu – prisjetio se Roviščanec.
Danas na darivanje krvi gleda kao na privilegiju, jer mu zdravlje još uvijek omogućuje da pomogne drugima. Posebno ga veseli što su njegov primjer slijedili i njegovi sinovi.
– Danas mi je privilegija što još mogu biti zdrav i nekome pomoći. Pozivam i mlade da se uključe u darivanje krvi. I moji sinovi daruju krv, što me posebno veseli – poručio je.
Njegova priča pokazuje kako se humanost može nastaviti i u novim generacijama, a osobni primjer često je snažniji od bilo kakvih riječi.
Darivanje krvi – mali čin za darivatelja, velika nada za nekoga drugoga
Goran Čirjak, Zlatko Šerepec i Tihomir Roviščanec imaju različite životne priče, ali povezuje ih ista odluka: darivati krv kako bi pomogli drugima. Jedan je krenuo očevim stopama, drugi je svojim angažmanom pridonio velikom odazivu zaposlenika na akcije darivanja, a treći je prvi put darovao krv u ratnim okolnostima.
Njihovih 350 darivanja nije samo broj. To je 350 puta ponovljena odluka da se učini nešto dobro, bez pitanja kome će pomoć biti namijenjena i bez očekivanja da će se za to dobiti nešto zauzvrat.
Njihove priče ujedno su podsjetnik da se iza svake doze darovane krvi nalazi osoba koja je izdvojila svoje vrijeme i odlučila pomoći nekome koga možda nikada neće upoznati.
A možda je upravo u tome najveća vrijednost dobrovoljnog darivanja krvi – u spoznaji da možemo učiniti nešto iznimno važno za drugoga, čak i kada ne znamo njegovo ime.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: Bjelovar.info
