Mlada Bjelovarčanka već pet godina jaše, a posljednje tri godine ozbiljnije se bavi sportom. U rujnu je u Šamorínu završila 100-kilometarsku endurance utrku na trećem mjestu, a njezin najveći oslonac je konj Dihaj s kojim je izgradila posebnu povezanost
Nika Vlahović ima 23 godine, studira fizioterapiju i svakodnevno putuje u Zagreb na fakultet, a nakon predavanja vraća se u Bjelovar i odlazi svojim konjima. Jahanjem se bavi pet godina, dok je u svijet sportskih natjecanja ozbiljnije ušla prije tri godine.
U rujnu je napravila još jedan veliki korak. U Šamorínu u Slovačkoj osvojila je treće mjesto u endurance utrci na 100 kilometara, u konkurenciji 16 seniora iz različitih zemalja.
No, iza tog rezultata nije samo jedna utrka. Iza njega su mjeseci treninga, svakodnevni rad, putovanja, odricanja i ono najvažnije – posebna veza jahača i konja.
„Ne radim nikakav pritisak oko međunarodnih natjecanja“
Nika je relativno kratko u ovom sportu, no vrlo je brzo zakoračila na međunarodnu scenu.
– Jahanjem se bavim tek pet godina, a u sport sam ušla prije tri godine. Dosta sam brzo ušla u ovaj vanjski svijet međunarodnih natjecanja. Prošle godine već sam nastupila na prvom međunarodnom natjecanju u Italiji, a ove godine smo nastupili u Šamorínu u Slovačkoj – govori Nika.
Danas se natječe s Dihajem, konjem koji je uz nju od samih početaka.
– Njega imam od početka. On je moj prvi konjić koji je sa mnom evo tih pet godina i sada smo se tek nekako povezali baš na toj razini. Krenuli smo van na natjecanja – kaže.
Iako joj je sport važan, Nika na natjecanja ne gleda kroz pritisak rezultata.
– Ja ne radim nikakav pritisak oko tih međunarodnih natjecanja. Nekako idem, kako ide – ide, ne ide – ne ide. Nije mi to sad od nekakve životne važnosti. Mama i ja smo u tome i uskoro radimo svoj nekakav ranč i uživamo u tome. Imamo pet konja, uskoro i šestog. Tako da više uživamo u svemu tome. To nam je bijeg od svega – iskreno govori Nika.
Treće mjesto među 16 natjecatelja
Endurance utrka u Šamorínu bila je pravi test izdržljivosti. U Nikinoj kategoriji za seniore nastupilo je 16 natjecatelja iz različitih zemalja, među kojima su bili i natjecatelji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
– U svakoj borbi bude i diskvalificiranih, tako je to, uvijek bude nekih problema. Jašem za Konjički klub Čazma, ali kada se ide van, zapravo si sam za sebe. Klub je tu da ti pomogne i bude podrška. U Hrvatskoj je bitno da jašeš za neki klub, a vani si zapravo sam za sebe i na klubu je hoće li ti pomoći ili ne – objašnjava Nika.
Za nju je posebno važno što je odradila još jednu utrku na 100 kilometara i tako nastavila ispunjavati uvjete za još veće međunarodne izazove.
– Iduće godine nam je cilj odraditi dvije utrke od 120 kilometara, a onda 2028. odraditi 140 i 160 kilometara, ako vidim da će ići, naravno. To su onda uvjeti za svjetska, europska i tako dalje – kaže.
Svaki dan uz pet konja
Njezin sportski uspjeh teško je odvojiti od svakodnevice. Nika je studentica pete godine fizioterapije, a gotovo svaki dan putuje između Bjelovara i Zagreba.
– Nije lako, ali za sada mi nije ni teško. Tako je svaki dan. Svako jutro sam kod konja, odem na faks i vratim se s faksa navečer. Sada smo trenutno na pansionu s konjima kod drugih ljudi kod kojih ne moram biti stalno, ali ja ipak idem da vidim konje – govori.
Briga o pet konja traži vrijeme, ali Nika kaže kako joj to nije teret.
– Imam ih pet i sa svakim se nešto mora raditi svakodnevno i, naravno, volim doći. Ljubav je to odmalena.
Jahanje je zavoljela još u osnovnoj školi, ali tada nije mogla nastaviti.
– Jahala sam kratko jedno vrijeme u petom razredu osnovne škole, ali nisam mogla nastaviti. Trebalo je i novaca i vremena i evo sada se moja velika želja ispunila – kaže.
Sve je počelo s Dihajem
Posebna priča je upravo Dihaj. Kada je Nika krenula ozbiljnije u jahanje, nije imala puno iskustva, ali je čula da se Dihaj prodaje.
– Kad sam krenula, nisam imala baš puno znanja o jahanju, a čula sam da se konj Dihaj prodaje pa sam namolila mamu da ga kupimo. To je tada bilo, čini mi se, 1000 eura. Kupili smo ga. Od tada je stalno sa mnom i evo sada smo se toliko povezali – prisjeća se.
Dihaj, međutim, nije jednostavan konj.
– Zeznut je dosta karakterno, ali smo toliko povezani da uživamo. On mi je definitivno najdraži. Bitno je imati povezanost. Svaki trening naučiš nešto novo o njemu i o sebi, ali prvenstveno o njemu. Skužiš taj njegov karakter, način razmišljanja i sve – opisuje ga Nika.
Dihaj je nervozan i plašljiv, a posebno ga uznemiravaju vožnja prikolicom i sam start utrke.
– Svaka vožnja prikolicom jako ga iznervira i svaki start utrke je baš jako, jako nervozan. Tako da ga baš dobro poznajem i točno znam svaki njegov potez. Voli se tu i tamo malo bacati. Nije da me neće probati skippati dolje… Dosta je snažan. Poznajem ga dosta, znam svaki njegov pokret. Znam sve njegove fore, spremna sam na sve – kroz smijeh priča Nika.
A onda dolazi rečenica koja možda najbolje opisuje njihov odnos:
„Oboje smo, bude mi smiješno, karakterno isti.“
Sto kilometara nije samo utrka, nego mjeseci priprema
Iza jedne endurance utrke od 100 kilometara stoje mjeseci priprema.
– Nije malo 100 kilometara, ali čak nije ni to problem jer radiš za tu utrku jako, jako puno i onda se može dogoditi bilo što. Ozljeda, bilo što i onda nekako taj stres pukne. Nas je sada četvero išlo iz kluba i evo samo sam ja prošla – kaže Nika.
Pripreme počinju još tijekom zime.
– Zapravo smo se cijelu zimu i proljeće pripremali. Zimi, naravno, lagano, a u proljeće smo krenuli s jačim treninzima. Imali smo utrku od 80 kilometara u četvrtom mjesecu i sada smo odradili i stotku.
Tijekom zime naglasak je na hodanju i izgradnji izdržljivosti, dok se s dolaskom proljeća treninzi pojačavaju.
– Dosta se dugo to priprema i sada preko zime dosta radimo na hodanju, izdržljivosti pluća, brdima i dolovima. Onda u proljeće moramo krenuti jače. Cijelo vrijeme je sve kalkulirano.
Treniraju uglavnom na području Trojstva, a povremeno Nika odlazi i u Čazmu.
No, upravo teren predstavlja jedan od izazova jer se utrka u Šamorínu odvijala na potpuno ravnoj stazi.
– Nažalost, nemamo puno ravnica, a Šamorín je mjesto ravnice, dosta zahtjevna staza koja je sama ravnica i sami galop. Taj prvi krug u Šamorínu je 37 kilometara čiste ravnice i to nam je bitno da treniramo na mjestima gdje su ravnice. Trojstvo nam je super za izdržljivost i brda, ali nažalost tu čistu ravnicu nemamo – objašnjava.
Veliki san – vlastiti ranč
Uz fakultet, konje i natjecanja, Nika i njezina mama grade još jedan veliki san – vlastiti ranč u blizini Trojstva.
– Radimo i ranč. Imamo jako puno životinja, imamo magarce i patke, obožavamo sve životinje, pse, mačke. Zapravo ove lutalice uglavnom spašavam. Radimo ranč u blizini Trojstva i tome se jako veselimo – govori.
U toj priči posebno mjesto ima njezina mama, koja je od početka uz nju, iako se sama ne bavi jahanjem.
– Mama mi je velika podrška. Ona je zapravo sa mnom u svemu tome. Trudi se, voli to, tako da smo mama i ja skupa u svemu. Iako ne jaše, tu je stalno, svaki dan. Baš me podržava u tome.
Koliko je mama uključena u cijelu priču možda najbolje govori podatak da je zbog njihove zajedničke ljubavi prema konjima išla polagati vozački za prikolicu i dozvolu za pratitelja životinja.
– Sve samo da idemo to skupa. Ona vozi konje, baš je sva u tome. Velika je, velika podrška. Mislim da i ona živi neki svoj san kroz nas, kroz mene, konje. To je baš veliki užitak – kaže Nika.
Za sada ne želi postavljati velike pritiske ni sebi ni Dihaju. Ide korak po korak, utrku po utrku, kilometar po kilometar.
A iza svega ostaje ono najvažnije – ljubav prema konjima, svakodnevni rad i povezanost koja se ne može izmjeriti ni vremenom ni kilometrima.
Jer za Niku endurance nije samo utrka na 100, 120 ili 160 kilometara. To je način života koji dijeli sa svojim konjima i mamom, a posebno s Dihajem – konjem s kojim je prije pet godina krenula, a danas s njim gradi svoj put prema novim, sve većim izazovima.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: Nika Vlahović-privatni album
