Iva Trogrlić i danas se sjeća svakog trenutka 29. rujna 1991. godine, dana kada je njezin 22-godišnji sin Ivan otišao prema Barutani. Bio je student druge godine geodezije, pun životnih planova, a tog je jutra, unatoč majčinim molbama, krenuo sa svojim suborcima prema jednom od najvećih skladišta oružja i streljiva u središnjoj Hrvatskoj.
„Nemoj, Ivane, nikuda ići, Bogom te molim. Zar nije dosta da ti je i brat Jozo otišao s diverzantima… poginut ćeš od četničke ruke!“
Tako je, prisjeća se Iva Trogrlić, tog ranog jutra molila svog sina da ostane kod kuće. Ivan je nije poslušao.
„Majko, neka poginem, samo da Hrvatsku imamo“, rekao joj je, prisjeća se majka.
Iva je, kaže, imala čudan predosjećaj uoči njegova odlaska na zauzimanje velikog skladišta oružja i streljiva. Tri noći prije kobnog dana Ivan, Marko Tukerić i Siniša Paunović odlazili su na razminiravanje skladišta jer su imali nacrte koje im je dao „Paunović“, vojno lice iz bivše JNA koje je prešlo na hrvatsku stranu.
Znali su, govori Iva, da se u šumi Bedenik u Hrgovljanima nalazi veliko skladište eksploziva i ratnih rezervi 265. motorizirane brigade JNA.
„Naši dečki znali su da se u šumi Bedenik u Hrgovljanima nalazi ogromno skladište eksploziva i ratnih rezervi 265. motorizirane brigade JNA, no, nažalost, nisu htjeli nikoga od nas roditelja poslušati“, govori majka držeći čvrsto u ruci Ivanovu krunicu od koje se desetljećima ne odvaja.
Prema navodima iz svjedočanstva, cilj neprijateljskih snaga bio je konačno spajanje 265. motorizirane brigade i snaga 5. banjalučkog korpusa kako bi što prije zauzeli Bjelovar i vitalne dijelove Hrvatske.
Posljednji zagrljaj i najduži sati majčina života
Ivan je imao samo 22 godine. Bio je student druge godine geodezije i pred njim je bio život pun planova. No, kako govori njegova majka, ti su mladići preko noći postali odrasli ljudi i vojnici.
I danas pamti čvrsti Ivanov zagrljaj i poljubac na odlasku.
„Gušilo me je u grlu kao da zadnji put gledam svog Ivana. Iako je imao već 22 godine, za mene je još uvijek bio dijete! Uzela sam krunicu u ruke, plakala i molila se Bogu da mi čuva sinove Jozu i Ivana.
Teško je opisati te osjećaje koje može osjetiti samo majka. Pokušavaš biti hrabar dok te srce doslovno boli od tuge, a potpuno si bespomoćan i ne možeš baš ništa. Toliko sam željela biti uz svoje sinove, ali… to je bilo gotovo nemoguće“, govori majka Iva Trogrlić dok joj suze guše svaku rečenicu.
Uslijedili su, prisjeća se, najduži sati njezina života.
„Bilo je oko sedam sati kada se čula prva eksplozija! Znala sam da se nešto strašno dogodilo i da su tamo kod Barutane moji sinovi… Čekam prve vijesti na radiju, tresem se od šoka, a Ivanov vučjak zavija kao da je sudnji dan. Čekam, a niotkuda niti glasa o mojim sinovima!“
A onda je, u 10 sati i 43 minute, uslijedila druga eksplozija.
„Padaju oko mene crijep i prozori, vrisak ljudi… Imala sam osjećaj da je to kraj, eksplozija atomske bombe. Zamračilo se nebo iznad Bjelovara i Hrgovljana. Takav užas do tada smo gledali samo u filmovima o Hirošimi!
Nisam osjećala strah, samo me zanimalo gdje je moj Ivan i njegovi dečki – Marko Tukerić i Siniša Paunović. Jesu li živi, jer su tri noći odlazili u skladišta kako bi što više skladišta razminirali za planiranu akciju 29. rujna 1991.“
„Majko, Ivana više nema“
Ubrzo je zazvonio telefon.
„Zazvonio mi je telefon i čujem isprekidani glas sina Joze iz Bjelovarske bolnice. Kaže mi: ‘Majko, Ivana više nema, ja sam ranjen i ništa ne vidim od siline eksplozije i dima. Ako ostanem slijep, ja ću se odmah ubiti.’
Poginuli su i njegovi prijatelji… Ne sjećam se koliko sam dugo stajala od šoka i gorko plakala. Nisam se mogla pomaknuti s jednog mjesta…“
Iva Trogrlić danas, 35 godina nakon pogibije sina, govori da tuga nije nestala.
„Danas, kada razmišljam, ništa nije manja moja tuga za Ivanom.“
Prisjeća se i jedanaestorice mladića iz Hrgovljana, Rovišća, Predavca i okolnih sela, među kojima navodi Marija Šimića, Nikolu Petrića, Ivana Cvrtilu, Eduarda Kukala, Stevu Legčevića, Vladimira Makara, Sinišu Paunovića, Dražena Pervana i ostale mladiće.
Prema njezinu svjedočanstvu, njihova je odlučnost bila presudna za obranu Bjelovara.
„Ti mladići spasili su Bjelovar da ne bude sravnjen sa zemljom i primjer su odlučnosti hrvatskog naroda da konačno ostvari vjekovni san hrvatskog naroda o stvaranju države Hrvatske“, govori Iva Trogrlić.
Cijeli život, kaže, pokušava doći do istine i istražuje okolnosti pogibije svog sina.
„Tako sam doznala i ime ubojice naša prva tri diverzanta u ranim jutarnjim satima, među kojima je bio i moj Ivan. To je bio Ranko Stevanović iz Bjelovara“, navodi Trogrlić.
Barutana i 1700 tona eksploziva
Prema riječima Ivice Trogrlić, zapovjednik triju skladišta u kojima se nalazilo ukupno 1700 tona eksploziva bio je major JNA Milan Tepić.
„Znali smo da je zapovjednik sva tri skladišta u kojima je bilo 1700 tona eksploziva zloglasni major JNA Milan Tepić, poznati ekstremist koji je bio spreman i na najgori scenarij da bi obranio svoju suludu ideju o uništenju Hrvatske i stvaranju Velike Srbije. Ipak, nadali ste se Tepićevom predanju“, navodi se u njezinu svjedočanstvu.
Na pitanje tko joj je javio što se tog 29. rujna događalo u Bjelovaru, Iva odgovara da je vijest dobila od sina Joze.
„Moj sin Jozo, koji je, Bogu hvala, preživio pakao u kojemu je spašen Bjelovar. Jozo je prošao sva ratišta Hrvatske, dva puta je ranjen i na njega sam ponosna do neba, isto kao i na njegove sinove danas, Stipu i Ivana, koji još tada nisu bili ni rođeni, a danas su odrasli, fakultetski obrazovani ljudi.“
Ivanova pjesma ostala je majčina najdublja ispovijed
Od posljednjeg pozdrava sa sinom prošlo je 35 godina, ali Iva Trogrlić kaže da bol nije postala manja.
Ivan joj je ostavio i jednu posebnu pjesmu koju joj je posvetio. Pronašla ju je kasnije, sasvim slučajno, u jednom džepu njegovih hlača.
To „pismo“ oproštaja otvorilo je nove rane.
„Taj osjećaj boli koju sam doživjela ne mogu ni sa čim usporediti. Često mi se događa da hodam bez cilja, postanete izgubljen čovjek bez volje za daljnjim životom. Toliko puta sam poželjela da zaspim i da se nikada više ne probudim.
Ljudi me pitaju do kada ću nositi crninu. To je pitanje koje me duboko zaboli jer je ta boja postala dio mene. To je tuga koju nosim i živim na svakom koraku do mog konačnog kraja.“
Iva piše pjesme u samoći. Kaže da su one njezina ispovijed i da nastaju kada ostane sama u kući, nakon što joj se raziđe obitelj, kada navru sjećanja i tisuću pitanja.
„Nisam profesionalni pjesnik, ali svaka moja riječ je baš ispovijed iz duše. Posebno me dirnula pjesma na komadiću istrgnutog papira iz bilježnice koju sam pronašla u Ivanovom džepu.“
Na pitanje hoće li ikada objaviti svoje pjesme, njezin je odgovor, kaže, uvijek negativan.
„To su najtužniji majčini stihovi koje sam ikada pročitala i želim ih ponijeti sa sobom u Kraljevstvo nebesko.“
„Nikada neću oprostiti ubojici moga sina“
Govoreći o oprostu, Iva Trogrlić ističe svoju vjeru, ali i bol koju nosi svih ovih godina.
„Ja vjerujem u Boga i tisuću puta sam ga pitala: Bože, zašto je moj Ivan tako mlad morao poginuti, zašto baš on, što je on kome lošega u životu učinio!?
Moram priznati da sam i samom biskupu rekla na ispovijedi da nikada neću oprostiti ubojici moga sina što mu je oduzeo život, a sigurna sam da je te mladiće poznavao s bjelovarskih ulica.“
Jozo je krenuo istim putem
I stariji Ivanov brat Jozo bio je među prvim dragovoljcima u Bjelovaru. Sudjelovao je u organizaciji prvih demokratskih promjena i naoružavanju dragovoljaca iz cijele županije.
Noćima su se, govori Iva, okupljali i organizirali za rat i obranu grada, i to u neposrednoj blizini dobro naoružanih pripadnika protivničkih snaga.
Jozo je, kaže, imao samo jedan cilj i od njega nije odustajao.
„Želio je ostvariti stoljetne snove Hrvata i imati konačno svoju domovinu Hrvatsku u kojoj smijemo slobodno reći da smo Hrvati.“
Iva se kao majka dvojice sinova dragovoljaca našla u jednoj od najtežih životnih situacija – nije znala hoće li ih ikada više vidjeti.
„Da, Jozo je poseban čovjek. Još od djetinjstva znao je što hoće i od toga nije odustajao niti pedlja, tako da nisam kao majka niti pokušavala odgovarati ga da ne ide u rat.
Mi smo od prvih koraka naše sinove Jozu i Ivana odgajali u duhu domoljublja i u kršćanskoj vjeri, da su obitelj, dom i domovina najsvetije što čovjek ima u životu.“
„Mi živimo u doživotnoj tuzi“
Danas, kaže Iva Trogrlić, kao majka branitelja, dragovoljca i poginulog sina duboko je razočarana odnosom pojedinaca prema braniteljskoj populaciji i obiteljima poginulih.
U svojoj ispovijesti pritom iznosi teške optužbe o pojedincima za koje tvrdi da su tijekom rata napustili Bjelovar, dok su se nakon rata ponovno pojavili na javnim događajima i ostvarili određene društvene i materijalne povlastice.
„A mi ‘živimo’ u doživotnoj tuzi, u dubokoj crnini i već desetljećima oplakujemo naše voljene“, govori majka Iva.
S posebnom boli govori i o obljetnicama i misama zadušnicama na kojima, kako kaže, susreće ljude kojima zamjera što ih nije bilo u Bjelovaru u najtežim trenucima.
„Danas, nažalost, upravo te ‘pobjeglice’ sjede bez srama u prvim redovima obljetnica gdje mi oplakujemo našu djecu i u prvom redu crkvenih klupa dok imamo mise zadušnice za duše poginulih.
Bože moj, kako ih nije sramota nas roditelja i obitelji poginulih mladića?“
Trideset i pet godina nakon kobnog 29. rujna 1991. godine, Iva Trogrlić i dalje čuva Ivanovu krunicu, njegova sjećanja i pjesmu pronađenu u džepu.
Vrijeme nije izbrisalo bol. Za majku koja je izgubila sina, 35 godina nije dovoljno da rane zacijele.
„Sine Ivane, još krvare moje rane od kobne Barutane!“
Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za medije.
Tekst: Dubravka Vukoja
Fotografija: Iva Trogrlić – privatni album
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
