Ima izleta koji se dogovore u dva retka na WhatsAppu i realiziraju za vikend, a ima i onih koji se krčkaju mjesecima. Uspon na Triglav u režiji male, ali uigrane ekipe spadao je u ovu drugu kategoriju. Mjesecima unaprijed rezervirale su se rute i slagala oprema, no kako to obično biva među planinarima, početni plan pretrpio je izmjene u zadnji čas – i to na najbolji mogući način.
PROMJENA PLANA U ZEPPELINU I „PREDJELO“ U MOJSTRANI
Inicijalna ideja bila je krenuti iz Bjelovara u rano subotnje jutro, prije zore. Međutim, na uobičajenom druženju u Zeppelinu, pao je dogovor: idemo dan ranije, u petak popodne! Cilj je bio uzeti hostel u Mojstrani, prespavati i potpuno odmorni ući u stazu.
Inače, „HPD Zeppelin” zapravo je privatna WhatsApp grupa desetak entuzijasta koji zajedno broje kilometre po stazama. Matično društvo im je HPD Bilogora Bjelovar, no dio ih je aktivan i u HPD Zagreb-Matica zbog raznih tečajeva i specijaliziranih škola. Ovaj put pridružila su im se i trojica članova iz HPD Zrin iz Petrinje koji su ujedno i kolege u HGSS-u. Na put su se otputili u tri automobila:
- Petrinjci: Željko, Dominik i Tin.
- Prvi bjelovarski automobil: Lorena, Luka i Ivan.
- Drugi bjelovarski automobil: Mirela, Milan, Tamara i Karlo.
Petrinjci i jedan bjelovarski automobil se krenuli oko 15 sati. Kako je Petrinjce u Mojstrani dočekala kiša, produžili su na kratki izlet do jezera Jasna kod Kranjske Gore, dok je ostatak stigao pola sata kasnije, taman kad je kiša jenjavala. Smještaj su imali organiziran u hostelu Špajza, koji se nalazi doslovno preko puta Slovenskog planinskog muzeja. Već godinama planiraju posjetiti taj muzej i svaki put im promakne za dlaku – nažalost, pokazat će se da će tako ostati i nakon ovog vikenda, no to je samo razlog više za povratak.
Kako im je do mraka ostalo još dosta vremena, odlučili su iskoristiti popodne na ferrati Mojstrana, udaljenoj svega pet minuta hoda od hostela. Stijena nudi dvije opcije: lakšu Aljaževu pot (ocjena B) i težu Pot Mojstranskih veveric (ocjena C). Lorena i Luka otišli su na lakši smjer, dok se Ivan odvojio na teži. Iako su išli odvojenim linijama, stijena omogućuje da se cijelo vrijeme vidite i čujete. Unatoč mokroj stijeni koja je tražila dodatnu opreznost, pogledi na dolinu s vrha stijene bili su fantastični.
Pri silasku do hostela, koji funkcionira i kao pizzerija, dočekali su ih Petrinjci s već serviranim pizzama na stolu. Oko 22 sata stigao je i treći auto. Nakon kratkog dogovora za jutro i pakiranja ruksaka, pokret je bio zakazan za sami svitak.
USPON IZ KOTA I STJENOVITI TEREN VRBANOVIH ŠPICA
Subota, 5:00 ujutro. Budilica zvoni, pakiraju se i voze prema dolini Kot. Na kraju makadamske ceste u šumi već je bilo parkirano dosta automobila, no pronalaze mjesto. Priprema je bila brza: penjački pojasevi i tehnička oprema odmah idu na njih kako bi olakšali ruksake, štapovi u ruke i u 6:00 sati ulaze na stazu.
Ruta iz Kota prilično je bespoštedna – pred njima je bilo oko 10 kilometara puta i masivnih 2000 metara visinske razlike. Staza iz šume ubrzo prelazi u strmi, uski i na mjestima izloženi put kroz nisko raslinje, osiguran sajlama i klinovima. Kombinacija mokre zemlje, kamenja i korijenja odmah im je dala do znanja da će ovo biti dug i kondicijski iznimno zahtjevan dan.
Nakon izlaska iz raslinja stupili su na pravi visokogorski, stjenoviti teren – onaj koji neumoljivo troši zglobove i stopala. Zbijenih redova napredovali su prema Debelom kamenu, gdje rade kratku pauzu prije ulaza u ferratu na Vrbanove špice.
Na ovakvim usponima dinamika grupe ključan je faktor. Prirodno je da u ovako šarolikom sastavu ne razmišljaju niti hodaju svi u ujednačenom ritmu. Kako se tempo grupe usporio, a satovi nemilosrdno otkrivali da kasne za satnicom koju su zamislili, došlo je vrijeme da svi međusobno vide kako će i u kojem tempu dalje.
Tu, na nešto više od 2000 metara nadmorske visine, Milan se počeo osjećati loše – reakcija na visinu s kojom se susreo već ranije na Kepi. Pametno je odlučio preskočiti ferratu i sa suprugom Tamarom krenuti tehnički jednostavnijom, ali i dalje relativno zahtjevnom stazom (uz Pekel) izravno prema Staničevom domu.
Preostalih osmero je krenulo na sajlu prema Spodnjoj i Visokoj vrbanovoj špici. Ova osigurana staza je fantastična, ali iziskujuća: traži mirnu glavu, neopraštanje pogrešaka i potpunu odsutnost straha od visine i vertikale. Prolazak nam je uzeo oko tri sata. Posebno dojmljiv bio je prolazak neosiguranog grebenskog dijela nakon Spodnje vrbanove špice – izložen i “sketchy” teren na kojem su manje iskusne kolege osiguravali polulađarcem kako bi svi sigurno prošli.
Umor je već radio svoje kada su izbili na Visoku vrbanovu špicu, ali pogled na Dom Valentina Staniča djelovao je kao najbolji mentalni doping. Tamo su ih već satima čekali Milan i Tamara. Kratki predah, umivanje, dopuna zaliha i već su morali dalje prema Kredarici. Što se tih zaliha tiče, računajte da su cijene hrane i pića u planinarskim domovima proporcionalne porastu nadmorske visine – 1,5 l vode je 7,50 eura, obroci oko 15-20 eura.
Za prilaz Kredarici odabrali su kraću, ali tehnički atraktivniju grebensku stazu sa sjeveroistoka. Čim su izbili pred dom na Kredarici, dočekala ih je prava mala drama – slijetanje helikoptera koji je došao transportirati planinarku koja se osjećala loše. Nakon što se prašina sletišta slegla, podružili su se na terasi i potom prijavili u 13-krevetnu sobu. Nakon večere i odmora, već oko 22 sata su bili u krevetima. Ustajanje: 3:00 ujutro.
ZORA NA 2864 METRA
Noćni uspon ima posebnu čar. U 3:15 su svi bili na nogama, oprema na njima, naglavne svjetiljke upaljene, a jurišni ruksaci na leđima. U 3:55 su krenuli, a nešto iza 4:00 došli do stijene Malog Triglava.
Staza od Kredarice do Triglava zapravo je grebenski put osiguran gelenderima (sajlama i klinovima). Najkritičniji dio je sam početak – strmi uspon prema Malom Triglavu gdje zbog kolone ljudi u mraku postoji stvarna opasnost od padajućeg kamenja. Nakon Malog Triglava slijedi uski, izloženi greben, pa završni vertikalni uspon prema Aljaževom stolpu.
Mlađi dio ekipe u strašnoj kondiciji (Karlo, Luka i Tin) pušten je naprijed i oni su na vrh stigli prvi, već u 5:13 ujutro. Ivan je držao začelje grupe i stigao oko 25 minuta kasnije.
Iako je Ivan na Triglavu već bio 2024. godine pod vodstvom kolege i prijatelja Viktora Pajića, ovo je bilo potpuno novo iskustvo. Dočekati zoru na krovu Slovenije, dok prve zrake sunca probijaju obzor iznad oblaka, moment je koji se pamti čitav život (pogotovo nakon što im je sličan pokušaj na Dinari početkom godine izmakao za kojih sat vremena). Fotografije jednostavno ne mogu u potpunosti prenijeti taj osjećaj.
Nakon pola sata na vrhu, zbog jakog vjetra, hladnoće i sve veće gužve koja je pristizala odozdo, krenuli su u silazak. Mimoilaženje na sajlama s hordom planinara koji idu gore zahtijevalo je puno koncentracije. Po dolasku na Kredaricu pakirali su ostatak opreme i krenuli na dug, mukotrpan silazak standardnom stazom kroz Pekel natrag u dolinu Kot.
Spust ih je, po običaju, razvukao “kao rakovu djecu”, pa je između dolaska prve i zadnje grupe do automobila prošlo više od sat vremena. Luka, Karlo, Tin i Ivan su stigli prvi – te odmah otišli do naše baze u Mojstrani gdje su umorne noge osvježili u ledenoj Savi Dolinki. Bio je to, bez premca, potez vikenda!
Ubrzo su stigli i ostali, pa su uz zasluženu pizzu i piće sumirali dojmove. Iako im je Planinski muzej i ovaj put ostao neosvojena utvrda, nitko nije žalio.
ŠTO JE SLJEDEĆE?
Drugi put na Triglavu, ali zasigurno ne i posljednji. Dok su silazili u dolinu, pogled je već bježao prema susjednim moćnim vrhovima – Rjavini, Cmiru, Begunjskom vrhu, a iznimno privlačno djeluje i triglavski Zapadni greben. Petrinjci su već potvrdili da su isto spremni za nove izazove u Julijskim Alpama.
Oprema se osušila, gojzerice su očišćene, a planovi za sljedeći vikend u stijeni već se naveliko kuju.
Foto: Privatna arhiva planinara
