Starenje često donosi više od zdravstvenih izazova. Za mnoge starije osobe ono znači i tišinu praznog doma, otežano obavljanje svakodnevnih zadataka te osjećaj izgubljenosti pred administracijom koja traži snagu, strpljenje i snalažljivost. U takvim okolnostima lako je postati nevidljiv – ne samo sustavu, nego i vlastitoj zajednici. Upravo nedostatak socijalnih kontakata, podrške i motivacije za aktivan život dodatno produbljuje taj osjećaj izolacije.
Upravo iz potrebe da nitko ne ostane sam u takvim situacijama nastala je Udruga osoba s invaliditetom Grubišno Polje. Kroz svoj rad nastoje odgovoriti na svakodnevne izazove s kojima se njihovi članovi susreću – od pomoći u osnovnim životnim potrebama i snalaženju u administraciji do stvaranja prostora za druženje, kretanje i osjećaj pripadnosti. U razgovoru s njima otkrivamo kako izgleda njihova svakodnevica, s kakvim se problemima suočavaju osobe s invaliditetom s naglaskom na starije članove te na koji način male, ali kontinuirane aktivnosti mogu značajno promijeniti kvalitetu života.
Govoreći o svom nastanku i razlozima osnivanja, u grubišnopoljskoj udruzi ističu kako je sve započelo iz potrebe da osobe s invaliditetom ne prolaze same kroz svakodnevne izazove.
– Sve je počelo 2013. godine iz vrlo jednostavne, ali snažne potrebe: da nitko u našem gradu i okolici ne mora sam prolaziti kroz izazove koje donosi invaliditet. Naša misija, utemeljena u Statutu, ali i u svakodnevnom radu, jest promicanje ljudskih prava, socijalna inkluzija i podizanje kvalitete života naših sugrađana. Od početnih savjetovanja o pravima izrasli smo u organizaciju s 23 zaposlene osobe i 59 provedenih programa i projekata — financiranih od ESF-a, Ministarstva rada, NZRCD-a i niza lokalnih i nacionalnih donatora. Danas istovremeno provodimo 5 aktivnih projekata i programa. Naš krajnji cilj ostaje isti kao i prvog dana: život s dostojanstvom, maksimalna samostalnost i osjećaj da je svaki naš član ravnopravan i vidljiv dio Grubišnoga Polja – kažu nam iz Udruge osoba s invaliditetom Grubišno Polje.
Opisujući svoje članstvo, naglašavaju kako okupljaju širok raspon generacija, pri čemu značajan udio čine starije osobe.
– Naša obitelj trenutačno broji oko 130 aktivnih članova — od petogodišnjaka koji tek kreće u školu do sugrađanke u njezinoj 86. godini. Upravo su starije osobe naš najbrojniji dio članstva. To je prirodno, jer godine često donose zdravstvene izazove, ali mi vjerujemo da godine ne bi smjele donijeti izolaciju. Zato smo razvili program „Život bez granica“ posvećen upravo njima, kako bi ostali aktivni, povezani i motivirani – potvrđuju iz grubišnopoljske udruge.
U svakodnevnom radu, kako pojašnjavaju, Udruga funkcionira kao stalno aktivan prostor podrške, a ne samo mjesto povremenih sastanaka.
– Udruga nije samo ured, ona je „dnevni boravak“ zajednice koji diše svaki dan od ponedjeljka do petka. Naš rad nije sveden na povremene sastanke; mi smo stalno u pokretu. Dok se u našim prostorijama odvija medicinska gimnastika ili pomažemo nekome ispuniti obrazac kako bi ostvario pravo na inkluzivni dodatak, naši pomoćnici u nastavi su podrška učenicima u školama, a osobni asistenti su na terenu, u domovima naših korisnika. Taj svakodnevni kontakt nam je ključan jer tako probleme rješavamo u realnom vremenu, a ne samo na papiru – opisuju.
Ističu kako su njihovi programi prilagođeni individualnim potrebama korisnika, od osnovne svakodnevne pomoći do društvenih i edukativnih aktivnosti.
– Naši programi su „krojeni po mjeri“ čovjeka. Kroz osobnu asistenciju osiguravamo da odrasle osobe s invaliditetom imaju podršku u najosnovnijim potrebama – od jutarnje rutine do odlaska liječniku ili u šetnju. Pomoćnici u nastavi su tu da djeca s teškoćama u razvoju ne budu samo „prisutna“ u razredu, već da uistinu uče i rastu sa svojim vršnjacima. Za starije je tu program „Život bez granica“ koji spaja medicinsku gimnastiku s društvenim životom – izletima u toplice, kazališta i na kulturna događanja. Također, provodimo radionice za mlade osobe s invaliditetom u sklopu projekta „ZUK II – Zajedno u klubovima“ gdje kroz kreativne i edukativne aktivnosti razvijaju vještine za samostalniji život i jačaju samopouzdanje koje im je često poljuljano zbog zdravstvenih prepreka – navode.
Govoreći o dojmovima članova, posebno naglašavaju kako aktivnosti pomažu u izlasku iz izolacije i vraćaju osjećaj pripadnosti.
– Povratne informacije su nam najveći vjetar u leđa. Mnogi su nam priznali da su se prije dolaska u Udrugu osjećali nevidljivima. Udruga im daje razlog da se urede i izađu iz kuće, znajući da ih netko s veseljem očekuje. Posebno ih raduju izleti – odlazak u toplice ili kazalište za njih nije samo putovanje, već pobjeda nad vlastitim ograničenjima i dokaz da život može biti sadržajan bez obzira na dijagnozu ili godine – ističu.
Prema njihovim riječima, sudjelovanje u aktivnostima donosi vidljive promjene, kako u fizičkom tako i u socijalnom te emocionalnom smislu.
– Napredak je itekako vidljiv i mjerljiv. Na fizičkom planu, kod starijih članova koji vježbaju primjećujemo bolju pokretljivost i manju ovisnost o tuđoj pomoći. Na socijalnom planu, ljudi koji su bili povučeni postaju pokretači razgovora. Kod mladih vidimo kako se rađaju nova prijateljstva i kako raste njihovo samopouzdanje. Najljepši trenutak u našem poslu je onaj kada vidite da se osoba, koja je došla sa strahom ili sumnjom, nakon nekoliko mjeseci smije i aktivno sudjeluje u svemu – potvrđuju.
Kada govore o najvažnijim učincima aktivnosti, posebno izdvajaju socijalnu povezanost kao ključnu za kvalitetu života starijih članova.
– Teško ih je rangirati, jer one ne djeluju izolirano – to je upravo poanta našeg pristupa. Ali ako bismo morali istaknuti jednu: socijalnu dimenziju. Ne zato što je važnija od fizičke ili emocionalne, nego zato što je često najzapostavljenija. Starija osoba može imati uređenu terapiju, može uzimati lijekove na vrijeme – i dalje se osjećati nevidljivom. Udruga je, za mnoge naše starije članove, prvo mjesto u dugo vremena gdje ih netko stvarno čeka. Taj osjećaj – da te netko čeka – mijenja sve ostalo. Poboljšava spavanje, motivira na kretanje, smanjuje anksioznost. Medicinska gimnastika je tu, izleti su tu, radionice su tu – ali ono što ih drži zajedno jest taj temeljni osjećaj: ovdje sam viđen, ovdje pripadam – pojašnjavaju.
Govoreći o izazovima, upozoravaju kako starije osobe, uz zdravstvene probleme, često pogađa i izražena usamljenost te administrativne prepreke.
– Zdravstvene teškoće su realnost s kojom se naši stariji članovi nose svakodnevno. Ali ono što ih često više iscrpljuje od same bolesti – jest usamljenost i osjećaj da su sustavu nevidljivi. Zamislite ovo: starija osoba, sama u kući, treba ostvariti pravo na neki oblik pomoći. Ispred nje je hrpa obrazaca, rokovi, šalteri – i nitko tko bi joj objasnio gdje početi. Za nekoga tko ima obitelj u blizini, to je naporno. Za nekoga tko je sam – to je zid. U manjim sredinama poput naše, mreža podrške je tanja. Susjedi se poznaju, ali svaki ima svoje brige. Udruga često postaje jedino mjesto gdje netko stvarno ima vremena – i volju – saslušati i pomoći – govore nam.
Osvrćući se na sustav skrbi, ističu kako u manjim sredinama i dalje postoji jaz u dostupnosti usluga.
– Sustav se razvija, ali u manjim sredinama poput naše još uvijek osjećamo jaz. Podrška koja postoji u velikim gradovima, kod nas je često ovisna isključivo o radu udruga civilnog društva. Smatramo da je ključ u jačanju izvaninstitucionalnih usluga – dakle, osigurati ljudima sve što trebaju u njihovom domu i lokalnoj zajednici, kako bi što duže ostali u svom poznatom okruženju, a ne u institucijama. Ključno je i više slušati same korisnike; oni najbolje znaju gdje sustav zapinje – ističu.
Predstavljajući tim koji radi sa starijim članovima, naglašavaju važnost koordinirane podrške stručnjaka i volontera.
– U radu sa starijim članovima sudjeluju zaposlenici, vanjski stručnjaci i volonteri koji zajedno čine koordiniranu mrežu podrške. Medicinsku gimnastiku vodi Martina Sedlaček, a Amalija Pozaić neposredno provodi aktivnosti programa „Život bez granica“. Psihologinja Jelena Heštera vodi radionice usmjerene na osnaživanje i očuvanje mentalnog zdravlja. Kroz projekt „ZUK II – Zajedno u klubovima“ organiziramo „Kave s doktorom“ s liječnicom opće medicine Sonjom Kulhavi i stomatologom Denijem Tomljanovićem – s temama prilagođenim upravo starijim osobama. Posebno bismo istaknuli volonterku Danicu Bijelić, patronažnu sestru koja dolazi izravno do korisnika, mjeri tlak i šećer – i donosi pažnju bez žurbe, što nije mali dar – navode.
Ističu kako Udruga često djeluje kao poveznica između korisnika, obitelji i institucija.
– Suradnja s lokalnom zajednicom i sustavom podrške iznimno je važna za naš rad, jer potrebe korisnika često prelaze okvire jedne organizacije. Redovito surađujemo s lokalnom samoupravom i Zavodom za socijalni rad, koje uključujemo i kao partnere na projektima koje provodimo. Tako nastojimo osigurati da podrška bude koordinirana i dostupna onima kojima je najpotrebnija. Važna nam je i vidljivost u zajednici, pa neke aktivnosti provodimo upravo izvan prostora Udruge – primjerice obilježavanje Dana narcisa, kroz koje ne samo da podižemo svijest, nego i izravno uključujemo građane. Uz to, nastojimo uključiti i obitelji korisnika te surađivati s drugim institucijama i organizacijama, kako bi podrška bila što cjelovitija. U tom smislu, Udruga često djeluje kao poveznica između korisnika, obitelji i sustava – dodaju.
Naglašavajući ulogu obitelji, ističu kako je ona ključna, ali da i sama treba podršku u procesu skrbi.
– Obitelj je, u većini slučajeva, prvi i najvažniji oslonac. I to ostaje istina bez obzira na sve programe i usluge koje mi provodimo. Ali važno je reći i ovo: briga za stariju osobu, posebno kada su zdravstvene teškoće ozbiljne, može biti jako iscrpljujuća. Obitelji koje skrbe često same trebaju podršku – informaciju, odmor, nekoga tko će preuzeti dio tereta barem na sat vremena. Zato nam je stalo da obitelj ne ostane sama u tom procesu. Kad udruga, obitelj i sustav rade zajedno, a to nije uvijek lako postići – korisnik to osjeti. I to je onda skrb koja zaista funkcionira – ističu u udruzi.
Na kraju poručuju kako je za kvalitetne programe ključno stvarno slušati korisnike i uključiti ih u njihovo oblikovanje.
– Savjet koji bismo dale je zapravo jednostavan: slušajte ljude koje podržavate. Stvarno slušajte – ne samo da biste ispunili obrazac ili napisali izvješće, nego da biste razumjeli što im zaista treba. Starije osobe imaju iskustvo, znanje i mišljenje o vlastitom životu. Kada ih uključite kao sukreatore programa, a ne samo korisnike, sve postaje – bolje. I program i odnos i rezultati. I na kraju: njegujte toplinu. Stručnost je neophodna, ali sama po sebi nije dovoljna. Najvažnije stvari u ovom poslu događaju se u onom trenutku kada osoba osjeti da je stvarno viđena. To je srž cijelog rada – poručuju iz Udruge osoba s invaliditetom Grubišno Polje.
Foto: Udruga osoba s invaliditetom Grubišno Polje
