Na portalu Bjelovar.info u narednom ćemo razdoblju kroz nekoliko tekstova pokušati dočarati svijet osoba s invaliditetom u okviru projekta ‘Osobe s invaliditetom JESU ravnopravni članovi društva!‘, koji ćemo provesti uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
U toj nam je namjeri vrata svoga doma široka srca otvorila obitelj Buđina iz Donje Kovačice u općini Veliki Grđevac: supružnici Mirjana i Zlatan i sin Tomislav, mladi čovjek koji sa stopostotnim fizičkim i intelektualnim invaliditetom živi od rođenja 1997. godine.
Napredak bio mali, ali nisu se obeshrabrili
Majka priča da je u bjelovarskoj bolnici rođen na zadak sa sedam mjeseci te je drugoga dana premješten na zagrebačko Rebro, gdje je proveo dva i pol mjeseca. S dijagnozom cerebralne paralize i parapareze obitelj je Tomislava pet godina vodila na liječenje u Specijalnu bolnicu za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak.
–Ondje su nam rekli da prije treće godine ne očekujemo napredak. Gledali smo i drugu djecu koja su na sličan način bila rođena i te navode prihvatili s nadom da će tri godine brzo proći. Ali, napredak je bio mali – pričaju supružnici. No, nisu se obeshrabrili.
Srednjoškolsko obrazovanje tvrdokornije, krivo kategoriziran
Tomislav je prema prilagođenom programu u svom naselju završio niže, a u Velikom Grđevcu više razrede osnovne škole. Iako su im u školi rekli da od petoga razreda ima pravo na njega, nikako nisu mogli ostvariti pravo na osobnog asistenta.
– U Bjelovaru su nam rekli: pa nemaju ga u Splitu, Zagrebu i vi bi ga u Velikom Grđevcu – kaže Tomislavov otac, pa su sljedeće četiri godine učitelji i ravnatelj pomagali u njegovu kretanju po školi, čak i obavljanju higijene, jer Tomislav samo jesti može samostalno, kažu. Tek su uz pomoć Općine naposljetku osigurani asistenti.
Srednjoškolsko obrazovanje je bilo nešto tvrdokornije.
Nije mogao u bjelovarsku V. Osnovnu školu jer ga je onamo trebalo voziti svakoga dana, a nije primljen ni u daruvarski Centar Rudolf Steiner-kažu roditelji. Preostao je Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, jedina ustanova u Hrvatskoj specijalizirana za školovanje i rehabilitaciju mladih s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima.
– Tomislav je kao osoba s invaliditetom otpočetka krivo kategoriziran i temeljem toga je i pristup prema njemu bio pogrešan. Teško je podnosio boravak ondje. Nerijetko se i samoozljeđivao prije negoli bio se ondje vraćao, tako da naposljetku nije završio srednje školovanje – kažu roditelji. Kako je u Dubravi mogao biti do svoje 21. godine, zbog činjenice da bi trebao stanovati u Zagrebu i u ustanovu putovati, ta je opcija otpala, kao i opcija smještaja u dom u Splitu.
Teti Ivani, kako ju zove, danas bezrezervno vjeruje
‘Sunce je napokon zasjalo’ 2020. godine kada je putem Udruge osoba s invaliditetom Grubišno Polje Tomislavu osiguran asistent.
–Rekli su nam da nađemo nekoga koga smatramo pogodnim za Tomislava. Pitala sam i pomoćnicom je pristala biti susjeda Ivana Ivešić – priča majka Mirjana.
Iako je bilo potrebno određeno vrijeme da se Tomislav na nju navikne, ubrzo je stekao veliko povjerenje i danas teti Ivani, kako ju zove, bezrezervno vjeruje i uživa u njezinu društvu. Budući da su takvi zakonski okviri, majka se odrekla statusa roditelja njegovatelja, čime se oprostila od oko 650 eura mjesečno koliko taj status donosi, samo kako bi Tomislav mogao imati stalnu asistenticu.
–Najviše je napredovao zahvaljujući Ivani. Od pisanja, računanja, bojanja, razgibavanja…..do svega što su bez uspjeha pokušavali po udrugama, školama – iskren je otac Zlatan, koji je žalostan što sustav nije otkrivao sva prava koja Tomislav ima, poput fizioterapeuta, koji odnedavna dolazi tri puta tjedno Tomislavu pružati fizikalnu terapiju. Naime, nakon što je napunio 18 godina prošao je i operaciju tetiva. Smeta ga i to što nakon svakoga ciklusa terapija mora ponovno k liječniku kako bi mu bio odobren novi ciklus.
Nakon buđenja oko pet, jedva čeka 7,30 sati da dođe pomoćnica
Asistentica Ivana svakoga dana dolazi u 7,30 i odlazi u 11,30 sati. Tomislav se budi u pet sati, kada i roditelji koji rano rane, kako je to uobičajeno na poljoprivrednom gospodarstvu, ne bi li obavili redovite aktivnosti oko stoke. Obavi jutarnje potrebe i radosno čeka Ivanu.
–Kada dođem prvo slijedi presvlačenje, jutarnja higijena, doručak, kava pa aktivnosti. Od bojanja, pisanja, crtanja, loptanja, preko kućnih radionica, vožnje sobnog bicikla, do odlaska na sladoled, kavu, ponekad i na kupanje na općinski bazen. Kada treba, svi zajedno idemo k liječniku, zubaru, u ‘šoping’ u Bjelovar – kaže asistentica Ivana.
Kada ona ode doma slijedi obiteljski ručak, pa poslijepodnevni odmor. Potom Tomislav sluša radio, gleda TV, rado se druži s kompjuterom i ‘surfa’ Internetom. A, voli razgovarati i družiti se s mještanima. S obzirom na paraparezu na kratke se staze kreće pomoću pomagala hodalice i rukohvata, a na duže relacije u kolicima.
– Doktor Kirin je predložio da pohađa bjelovarski Sokol da se bavi sportom. I zasigurno hoće kada bjelovarska Sokolana bude obnovljena -obećao je otac Zlatan.
Svaka osoba s invaliditetom može biti vrijedan i ravnopravan član zajednice i društva
Na kraju našega susreta asistentica Ivana je poručila kako naše društvo treba svakodnevno osvještavati da svaka osoba s invaliditetom ima svoje vrijednosti, kvalitete i sposobnosti. Koje samo pravilnim pristupom i pažnjom mogu doći do izražaja i time svaka osoba s invaliditetom može biti vrijedan i ravnopravan član zajednice i društva.
Tekst: Michael Palijan; Fotografije: Michael Palijan, Ivana Ivešić
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
