Potresne su priče naših sugrađana koji su u svojim životima suočeni s iznenadnim odlascima najmilijih. Borba je to do posljednjeg daha. Nije ni malo jednostavno hrabriti voljenu osobu, a istovremeno ju gledati kako svakodnevno kopni. U toj boli svaka pomoć dođe kao melem. Na sreću, posljednjih godina sve više oboljelih od neizlječivih bolesti i njihove obitelji imaju dodatnu stručnu pomoć. Mobilni palijativni timovi postoje u svim hrvatskim županijama, ali ipak njihov rad još uvijek nije dovoljno prepoznat, a i veliki broj onih kojima bi mogli pomoći uopće ne zna da postoje. Tko je tome kriv? Mogu li liječnici obiteljske medicine učiniti više ili bi bolnice trebale imate protokole u kojima koordinacija prilikom otpusta pacijenta nikako ne bi smjeli izostaviti medicinsko osoblje okupljeno u palijativne timove? Puno, zapravo previše je pitanja na koja naš sustav još uvijek ne daje kvalitetne odgovore niti primjerene reakcije. Za to vrijeme pred očima nam umire previše ljudi u teškim bolima. Ratko Đurđević nije među njima. Supruga Jasna i njihova djeca, Branko i Martina, poduzeli su sve kako bi voljenom Ratku pomogli dostojanstveno umrijeti. Da je kultura umiranja ono što moramo uvesti u naše društvo, želimo li biti civilizirani dio europskih zemalja, nedavno je i u razgovoru za naš portal ustvrdila liječnica Vlasta Vučevac, Predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu pri Hrvatskom liječničkom zboru. S njom se slaže i naša nova sugovornica.
– Kada čuješ kako je nekome drugome, suosjećaš, naravno, ali ni izbliza to nije isto kao kada sve to sam doživiš. Voljela bih da ovu našu priču čuje što više ljudi, kako bi znali što u takvim trenucima, ako se i njima dogode, trebaju i mogu poduzeti. Zbog toga mislim da svi koji smo prošli slična iskustva trebamo o njima puno govoriti – započinje priču o bitci za suprugov život Bjelovarčanka Jasna.
No, ona, za razliku od mnogih naših drugih sugovornika preporuku o pomoći mobilnog palijativnog tima je dobila upravo od obiteljske liječnice opće prakse.
– Ne znam što priječi druge da svojim pacijentima kažu za takvu vrstu pomoći jer nama su bile od velike pomoći. Čim smo ih nazvali došla je koordinatorica Marija Vranar i od tada nije prestala dolaziti, a kasnije su se uključile i doktorice iz tima, a sve zahvaljujući našoj liječnici opće prakse Sari Akšan. Ona mi je onako nježno i obazrivo predložila da se javimo palijativnom timu. Ja uopće nisam znala niti da takvo što postoji – priča Jasna.
Suprugu Ratku dijagnosticiran je teški oblik karcinoma pluća, koji se metastazirao i na glavu. Borba s opakom bolešću trajala je oko pola godine. Preminuo je ovoga proljeća, 10. travnja.
– Prošle jeseni, jedno jutro kao obično smo sjedili i pili kavu. Znala sam da nešto ne valja čim je izustio da mi mora nešto reći. Kazao je kako već izvjesno vrijeme kašlje krv i da će ići liječniku. Odlučio je da neće reći djeci i da ćemo čekati da prođe kćerkina svadba za dva mjeseca. Liječnica opće prakse ga je htjela poslati na hitno, ali je potpisao da ne želi. Ignorirao je pomisao da bi mu netko mogao reći da je smrtno bolestan, a bio je svjestan toga od prvog momenta. Bilo mu je najbitnije da bude u svatovima. Nakon toga ga je doktorica poslala na Jordanovac i nakon dvije bronhoskopije, jer su nakon prve izgubili nalaz, stigla je najgora moguća dijagnoza i nekako je sve išlo nizbrdo. Tada je dobio i tešku upalu pluća i tek kada se povukla, nakon što smo se obratili u KBC Rebro, negdje u veljači mogao je pristupiti liječenju. Nažalost, to je već bilo jako kasno – tužna je Jasna.
Ipak, u svoj toj muci, kaže, tješi ju činjenica da do zadnjeg trena njezin Ratko nije bio sam i da je umro onako kako je želio, u svom domu uz najmilije.
– Puno su nam tu pomogle i doktorice i sestra i koordinatorica mobilnog palijativnog tima. Često je koordinatorica Vranar umjesto mene odlazila k liječnicima i donosila sve što nam je potrebno, a da ne govorim o pomagalima koje smo zahvaljujući njoj znali da postoje i da ih možemo nabaviti. Zbog toga sam nakon što je Ratko umro sve što smo imali, a znamo da može pomoći nekom drugom, dali u posudionicu naše palijative. Palijativni tim nam je omogućio i dekubitalni madrac. Budući da ga je na nekoliko mjesta malo oštetio naš mačak, koji se od Ratka nije odvajao, nakon njegove smrti odlučila sam kupiti novi i u znak zahvalnosti donirati ga palijativnom timu u njihovu posudionicu. Poduzimali smo svi zajedno sve što smo mogli. Iz palijative su nam davali mnoge korisne savjete, bilo da se radi o nekim na oko malim stvarima do onih koji su uključivali komplicirane zahvate s raznim pomagalima ili aparatima. Ostalo mi je u sjećanju koliko nam je bilo od koristi kada su nam rekle da lijekove, kada ih već nije mogao gutati, stavimo u jogurt i tako mu ih dajemo. Ne mogu vam reći koliko nam je to bilo olakšavajuće. Za svaki problem i u svako doba dana sam im se mogla obratiti – zahvalna je Jasna.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
