Uoči Dana žena odlučili smo porazgovarati s nekoliko žena koje su na vodećim poslovnim pozicijama u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Neravnopravnost žena s muškarcima kao i manjak žena na vodećim pozicijama tema je koja se često povlači, a istražili smo što o tome misle žene koje rade na nekoj vodećoj poziciji u našoj županiji.
Nakon što su nam više o svom viđenju (ne)ravnopravnosti žena i muškaraca te ženama na vodećim pozicijama rekle ravnateljica Gradskog muzeja Bjelovar Marijana Dragičević i dekanica Veleučilišta u Bjelovaru Zrinka Puharić, zatim ravnateljica bjelovarske knjižnice Vjeruška Štivić te direktorica Tehnološkog parka Bjelovar Dajana Vukmanić, svoje iskustvo je podijelila i ravnateljica Državnog arhiva u Bjelovaru, Martina Krivić Lekić.
Državni arhiv u Bjelovaru je javna ustanova kojoj je osnivač Ministarstvo kulture i medija, a više o svojim poslovima rekla nam je upravo njegova ravnateljica.
– Ravnateljica sam Državnog arhiva u Bjelovaru, javne ustanove kojoj je osnivač Ministarstvo kulture i medija. Imamo nadležnost nad javnim i privatnim arhivskim gradivom na području cijele Bjelovarsko-bilogorske županije, dio Koprivničko-križevačke županije i Zagrebačke županije, a zaduženi smo za nadzor gradiva u pismohranama, sređivanje i obradu gradiva, sigurnu pohranu te davanje gradiva korisnicima. Isto tako imamo kulturno-prosvjetnu djelatnost tako da se od nas očekuje mnogo toga. S obzirom na to da nas je svega 14 stalno zaposlenih, uskačem tamo gdje je potrebno odraditi neki od poslova koji nisu u domeni upravljanja ustanovom. Posao zaista nije monoton, a dnevni zadaci su u rasponu od odgovora na upite korisnika do tumačenja propisa, dogovaranja suradnji s drugim ustanovama do izrade ugovora, svakodnevne konzultacije s kolegama i mentoriranje pripravnika. Prije studija povijesti i etnologije u Zagrebu, završila sam Ekonomsku školu u Bjelovaru što mi uvelike olakšava pomiriti više aspekata ravnateljskih poslova u ustanovi kulture – objašnjava za početak Martina Krivić Lekić.
Iz njene perspektive slika o (ne)ravnopravnosti žena s muškarcima nije tako crna, no brojke govore drugačije.
– Mogu reći da iz moje perspektive to ne izgleda tako crno jer oko sebe vidim mnogo uspješnih i poslovno ostvarenih žena. No, vjerojatno se radi samo o mom dojmu jer brojevi govore u prilog toj neravnopravnosti – govori.
Smatra kako su žene, od rane mladosti, izložene kojekakvim uputama.
– Teško je govoriti u ime svih žena, no čini mi se da odgoj ovdje ima veliku ulogu. Žene su kroz život, od rane mladosti, izložene kojekakvim uputama kako bi trebale izgledati, ponašati se, kakve bi trebale biti privatno, kakve poslovno, kako njihovi odabiri utječu na njihov obiteljski život i vjerujem da se to može odraziti na samopouzdanje. Imam dojam da su mnoge sposobne žene vrlo odgovorne u svom radu te se možda zato nerado stavljaju u poziciju u kojoj ne znaju ishod i ne žele se izlagati kritikama – objašnjava.
Dodaje kako se na poslu mora truditi više prvenstveno zato što je ravnateljica u instituciji u kojoj radi.
– Moram se više truditi zato što sam ravnateljica jer smatram da svojim primjerom vodim ustanovu. Smatram da moj odnos prema poslu utječe na to kako će se ostali djelatnici arhiva odnositi prema poslu i ljudi su zadovoljniji. Ne mislim da se više trudim zato što sam žena. Trudim se zato što sam takva osoba i uvijek sam bila vrlo motivirana za sve što čime sam se bavila. Ne zadovoljavaju me polovična rješenja i zato puno radim, a dokazujem se samo sebi. Ne vjerujem da moj trud ili moje dokazivanje može promijeniti nečije mišljenje o meni, mom poslu, zato sve radim kako bih unaprijedila ustanovu i struku kojom se bavim – kaže.
Smatra kako se trud i rad isplate.
– Ne mogu taj osjećaj nazvati ponosom, ponosni su možda moji roditelji. Ja sam zadovoljna jer se pokazalo da su se trud, rad, odvažnost i upornost isplatili – dodaje.
Uz posao, ravnateljica Državnog arhiva ima i obitelj, no i u slobodno vrijeme razmišlja o poslu.
– Uz posao, prije svega imam obitelj – muža i dvoje djece kojima dajem prednost izvan posla i zato možda ne stignem popratiti sva događanja u gradu. No, i u slobodno vrijeme razmišljam o poslu i struci pa pratim događanja u kulturi i proširujem neka svoja znanja. Volim istraživati i zato mi je uvijek zabavno ovladati novim vještinama pa sam posljednjih godina dosta mijenjala interese. Okušala sam se u oblikovanju predmeta od gline, jedno vrijeme sam izrađivala sapune, a trenutno učim talijanski jezik – navodi.
Zanimalo nas je što je, po njoj, prvi preduvjet za povećanje žena na vodećim pozicijama.
– Prvi preduvjet za povećanje broja žena na vodećim pozicijama je pozitivno okruženje – privatno i poslovno. Zaista, žene danas mogu biti što god požele, ako imaju podršku partnera koji će povući i preuzeti dio poslova koje neki smatraju ženskim poslovima. Mislim da se društvena klima u tom smislu promijenila i to ne bi trebao biti problem ako partneri imaju isti interes. U poslovnom svijetu situacija je nešto drugačija i teže je ostvariti pozitivno poslovno okruženje zbog niza faktora koji nemaju temelj u stvarnosti već su produkt nečijeg ograničenog razmišljanja – kaže.
Ističe kako je njeno znanje umanjivano te da se u muške kolege imalo više povjerenja.
– Nisam doživjela diskriminaciju poslovno ili privatno zato što sam žena. Susrela sam se sa staklenim zidom i staklenim stropom na koje moji muški kolege nisu nikada naišli. Moje znanje je umanjivano dok su muški kolege dobivali mnogo više povjerenja bez obzira na to što nisu pokazali ni znanje ni sposobnost. No, smatram da sam te prepreke pomaknula točno koliko sam željela – potvrđuje.
Smatra da društvo u cjelini može napredovati kada je u pitanu (ne)ravnopravnost žena i muškaraca.
– Društvo u cjelini može napredovati samo ulaganjem u odgoj i obrazovanje. Moramo odgajati djecu koja znaju prepoznati i cijeniti nečije znanje i trud, bez obzira na spol. Potrebno je educirati mlade od najranije dobi da spol ne određuje nečiju (ne)sposobnost, jer već formiranim osobama nije moguće mijenjati stavove i iskrivljenu percepciju. U kazne i nasilne promjene ne vjerujem jer dovode do sve većih podjela – smatra.
Za kraj razgovora poslala je poruku ženama.
– Ženama bih poručila da oblikuju svoje živote točno onako kako to one žele, a ne kako netko smatra da bi za njih bilo najbolje. I naravno, da ne odustaju od svojih ciljeva bez obzira na debljinu tog staklenog stropa – poručuje.
Tekst i foto: Rahela Dedić, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, urednica i novinarka portala Bjelovar.info
Foto: Bjelovar.info/Canva
