U središnjem bjelovarskom parku danas je obilježen Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Događanje je organizirala V. osnovna škola Bjelovar u suradnji s II. osnovnom školom Bjelovar i Gimnazijom Bjelovar, a ujedno su tom prilikom predstavili slikovnicu “Autizam – nevidljiva teškoća” koju su izradili vrijedni osnovnoškolci sa svojim učiteljima.
Ravnateljica V. osnovne škole Bjelovar, Jasmina Vuković otkrila je kako je slikovnica nastala.
– Četiri kolegice koje inače vode odgojno-obrazovne skupine učenika s autizmom u suradnji s II. osnovnom školom Bjelovar su okupile zainteresiranu djecu koji su dolazili kod nas na radionice na kojima su dobili puno informacija na njima primjeren način što je autizam, na koji način djeca s autizmom komuniciraju, što je njima važno, koja podrška im treba i onda su nakon toga napisali jednu priču koju su na osnovu svojih dojmova koje su stekli u iskustvu s našom djecom naslikali. Slikovnica je jedan originalni dječji rad, izuzetno vrijedan, koji ćemo dati u tisak kasnije i prezentirati dalje – navodi.
Poučila nas je kako treba prići osobama s autizmom.
– Moramo prilagoditi svoju komunikaciju jer u autizam prije svega se očituje u drugačijoj komunikaciji. Važno je koristiti primjeren način izražavanja djeci koja su neverbalna pristupamo slikovno, a to pokušavamo naučiti u našoj školi da djeca imaju to sredstvo komunikacije. Moramo spomenuti da ima puno osoba s autizmom koje ne trebaju ovakvu razinu podrške kakvu dobivaju djeca u našoj školi, nego su učenici redovnog sustava i osobe koje srećemo svaki dan. Tko zna, možda se i među nama krije netko kome nije to dijagnosticirano – kaže ravnateljica.
Ukazala je i na važnost dijagnosticiranja autizma.
– Smatramo da se on nedovoljno dijagnosticira, tek se sad počeo dijagnosticirati, a to je potrebno da znamo koja razine podrške osobi treba. To funkcioniranje je drugačije od onog tipičnog na koje smo navikli – ističe.
Govorila je i o važnosti edukacije javnosti.
– Cijeli mjesec travanj je mjesec u kojem razvijamo svjesnost o autizmu, a sve počinje 2. travnja. U današnjem društvu gdje je pojedinac u središtu pozornosti trebamo razvijati empatiju, suosjećanje i uključivost, da se ne čudimo različitosti, nego da je prihvaćamo, da je toleriramo i da smo pristupačni prema svima koji su drugačiji, to je cilj – naglašava Vuković.
Preporuka je da se autizam ne dijagnosticira prerano jer djeca mogu pokazivati neke simptome koji su promjenjivi.
– Simptomi autizma se kroz život mijenjaju, osoba nije ista, nema istu razinu simptoma kad je dijete i kao odrasla osoba. Svoj vrhunac u našoj školi djeca dosežu s 21 godinom kad izlaze iz odgojno obrazovnog sustava. Sve je to u razvoju u našoj okolini, nema puno toga gdje bi se naši mladi mogli uključiti organizirano, a njima je to potrebno tako da je taj aspekt razvoja društva i socijalnih usluga treba razviti – napominje ravnateljica.
Matea Pleskalt, mag. logopedije radi kao stručni suradnik, logoped u V. osnovnoj školi i otkrila nam je zašto su ovakve akcije važne.
– Vrlo je važno jer općenito ljudi smatraju da su to djeca koja samo iskazuju nepoželjna ponašanja, s kojima se ne da vladati, a zapravo su to divna djeca ako im se pruži dovoljno dobra podrška, mogu se dosta dobro uklopiti u društvo i dobro funkcionirati, samo treba naći primjeren i pravilan način i podršku kako im pristupiti i raditi s njima – navela je.
Zanimalo nas je kako pristupiti osobama s autizmom.
– Dobro je poznavati nekakve oblike ponašanja i znati što je autizam i pristupiti normalno kao i svakoj drugoj djeci s puno topline i lijepog pristupa. Djeca s autizmom imaju veće teškoće u razumijevanju socijalnih odnosa, u razumijevanju komunikacije općenito s ljudima i onda mi radimo kroz vizualni prikaz, putem nekakvih sličica, socijalnih priča i time im pojašnjavamo na koji način trebaju dati neki odgovor, kako razumjeti neke odnose među ljudima… – nabraja Pleskalt te nastavlja.
– Nijedno dijete s autizmom nije isto, neki imaju bolje sposobnosti, neki manje i oni imaju dosta sužene interese i kad se priča o tim temama koje su im jako poznate onda možete s njima ostvariti dobru komunikaciju, međutim na onom području koje im malo “šteka” možemo prirediti nekakva pitanja, teme o kojima će se pričati, davati određenu podršku kroz taj razgovor, voditi se slikovnim prikazima, socijalnim pričama i tako im pristupiti – predlaže.
Kako su sva djeca različita, nekad može biti teško primijetiti neke od simptoma autizma, osobito zato što ih je izrazito puno.
– Djeci se do prve godine ne primjećuju velike razlike, a nakon godinu i pol počinjete primjećivati da dijete ne ostvaruje kontakt očima, nema pokaznu gestu, ne dijeli interese i pažnju s drugim osobama, da se ne odaziva na ime, da ima stereotipna ponašanja, pokrete rukama neobične, da se povlači u sebe, da se igra sam, ne igra se s drugom djecom, ne izlaže se socijalnim kontekstima, imaju ograničene interese, jako su privrženi rutinama, ako im se poremeti uobičajeni slijed radnji i događaja, znaju jako burno reagirati, dosta često znaju imati problema sa senzorikom, da su osjetljivi na buku, vizualne podražaje i taktilne stvari, znaju imati poteškoća sa spavanjem, biti izbirljivi u prehrani. Puno je toga što može biti i kod svakog djeteta je različito – kaže Pleskalt.
Ako roditelji negiraju mogućnost autizma, stručnim osobama zna biti nešto teže.
– Dobro je krenuti što prije s poticanjem jer su nam prve tri godine najvažnije kad govorimo o plastičnosti mozga gdje se neurološke veze brže povezuju, da se ne gubi dragocjeni vremenski period gdje se može puno toga postići. Teško je kad roditelji to ne prihvaćaju, ali i njima je to teško prihvatiti, to je proces koji prolazi kroz faze kada oni mogu postati svjesni poteškoća. Dobro je tražiti stručnu podršku i pomoć i zato i radimo ovo da se potakne da se roditelji odvaže i krenu jer se dugo čeka na procjene i terapiju – ističe Pleskalt te savjetuje da bi se, ako roditelji posumnjaju na mogućnost autizma, najprije trebali javiti svom pedijatru koji će ih dalje uputiti na logopeda i psihologa.
U stvaranju slikovnice su, osim učenika V. osnovne škole Bjelovar sudjelovali i učenici II. osnovne škole Bjelovar.
Među njima je i Mia Mišir, učenica šestog razreda koja nam je otkrila što je naučila o djeci s autizmom.
– Djeci s autizmom treba dosta pažnje, vrlo im je teško mijenjati planove. Ako im kažete da idete u dućan, a na kraju ne idete u dućan nego u park to će njima predstavljati velik problem, jako će se naljutiti i bit će ljuti na vas jer ste promijenili planove i niste im to rekli prije. Postoje neka djeca s autizmom koja govore neke stvari na glas – pojasnila je.
Njezina kolegica Jana Zelda, učenica petog razreda ispričala nam je kako je izgledala izrada slikovnice.
– Na drugoj radionici smo oslikavali slikovnicu koju smo na prvoj pisali. Svatko je dobio jednu scenu koju bi trebao oslikati i tako smo sve to spojili, a naša knjižničarka je nacrtala naslovnicu i napisala naslov. Ja sam crtala kako je dječak Gabrijel se oduševio zvoncu i još sam nacrtala kako je četvrtak važan dan da idu na Radićev – naglasila je.
Što je to autizam, dobro zna Kristina Novak, majka dječaka Maximiliana koji je vrlo rano pokazivao znakove autizma. Ispričala nam je više o njemu.
– On će za par dana sedam godina. Ja sam vrlo rano primijetila da postoje nekakve poteškoće, a obratili smo se dok je imao dvije i pol godine stručnjacima koji su potvrdili da je u spektru. Kasnije je to njegovim rastom se potvrdilo da je autizam – započela je.
Najveću pomoć dobili su upravo u V. osnovnoj školi Bjelovar, koju Novak ne može dovoljno nahvaliti.
– On je u sklopu AT vrtića u V. osnovnoj školi, tamo nam je stvarno prekrasno. Moram naglasiti da je ta škola stvarno dala nama najveću podršku i znanje. Maximilian dok nije krenuo u Centar stabilne podrške za koji nam je jako, jako žao što više Bjelovar to nema s obzirom da fali puno toga, a to nam je bilo prekrasno svim roditeljima. Nakon toga se uključio u program vrtića i dotad nam nijedan stručnjak nije uspio ništa pomoći, što zbog njegovog stanja, što možda sam na kriva vrata pokucala tada. Uglavnom, V. osnovna, ja ne mogu im se dovoljno zahvaliti, toliko su stručni, puni podrške, ljubavi, razumijevanja. Gospođa Matea Pleskalt je takva prekrasna žena koja je i van svog radnog vremena bila spremna i odgovoriti na pitanje i poziv u pomoć s obzirom da je Maximilian bi izrazito “težak” u svojim ispadima. Imao je strašno puno meltdownova, on je vrištao tri godine deset mjeseci svaki dan zbog određenih podražaja i svega što ga je mučilo i mogu reći da je to samim dolaskom u V. osnovnu u sklopu tog Centra, kasnije vrtića, prestalo – naglašava.
Maximilian je danas verbalan i postaje sve samostalniji, no svjesna je njegova majka da je autizam – autizam. Ipak, uz dobru podršku sve je lakše. Prisjetila se kako je teklo njegovo djetinjstvo i kad je posumnjala u autizam.
– Ja prije njega imam još dva dječaka pa samim time vjerojatno sam shvatila, nije mi prvo dijete da možda ne mogu uočiti i inače sam volontirala u dječjem vrtiću čitajući priče tri godine kad sam bila mlada pa sam bila okružena djecom i onda nekako shvatiš otprilike sam, imaš taj neki senzibilitet prirodni. On pažnje nije imao uopće. Već sa šest mjeseci sam ja primijetila da je on odsutan, da ne može on pričicu od dvije sličice ostati u fokusu. To je rano, međutim ja sam već tad shvatila. Onda se počelo događati da je zastajao u motoričkom razvoju, da se povlači u sebe, fokusirao se samo na kotače, autić mu je bila jedna jedina igračka i sate bi proveo s tim autićem, stalno gledao da se ti kotači okreću, nije dozvoljavao da mi ulazimo u njegov svijet, nije se igrao s braćom, u to vrijeme nije imao pokaznu gestu. On je znao vrištati po sat vremena iz nemogućnosti da nam objasni da hoće vode recimo jer nije imao pokaznu gestu. Taj prosti prstić je strašno važan, ja sam prije znala govoriti prijateljicama da puste djecu da pikaju tim prstom jer tako znaju da je sve ok. On ga je ispružio s četiri godine tek. Odsutnost pogleda, imao je svoj izmišljeni jezik, mahao je ručicama, lovio oblike po zraku i tako – ispričala je Novak.
